Menu
U stanju u kojem se nalazi država lako je prepoznatljiva i lako razumljiva apatija u kojoj se nalazi prosječan građanin...
Pogledate li broj pretvorbom uništenih tvornica, broj otpuštenih radnika, broj nezaposlenih mladih ljudi koji su završili proces obrazovanja a nemaju posla, pogledati li enormne dugove koje smo iz vlastitog neznanja potpuno nepotrebno natovarili sebi na leđa, pogledate li kako nama EU predstavlja gotovo sve, a mi njima, unatoč njihovom kreveljenju i tapšanju po ramenu, sasvim sigurno ništa, onda je posve razumljiva apatija koja prevladava društvenom scenom.
Pomalo se mirimo sa crnim prognozama naše budućnosti. Doduše, imamo i na to spreman odgovor tipa ...... još nigdar ni bilo…....
Ponekad se pitam da li je sve tako crno kao izgleda? Tko je to crnilo prolio i zašto ga tako brižno njeguje?
Pošto je ovo portal jedne nepolitičke neprofitne i volonterske udruge ne smijem(o) donositi političke ocjene pa ćemo se zadovoljiti samo općom stranom stvari. Živimo u realnom svijetu u kojem srećemo realne ljude u realnim situacijama. Da li su svi oni baš tako „crni“?
Često sam nekom loncu poklopac. To ima dobru stranu da srećem puno ljudi i da upoznajem njihov rad i ideje. Imao sam sreću da dijelim nagrade inovatorima – domaćim i stranim – i sreo sam zanimljive ljude i još zanimljivije ideje. Naši inovatori uvijek dobiju lijepi broj medalja i nagrada na svjetskim izložbama inovacija. Isto tako, sudjelujem u ocjenjivanju različitih projekata koje sufinanciraju pojedine državne agencije. Tamo ima doista sjajnih ljudi s odličnim idejama koji prepušteni sami sebi, često uz samo simboličku pomoć države, stvaraju izvrsne i vrlo upotrebljive proizvode koje nerijetko plasiraju na zahtjevna zapadna tržišta. Zašto za te ljude ne zna nitko, ali znamo sve o nogoguračima i rukobacačima lopte i sličnim individuama koje su naš ponos? Da su to isključivo oni, to puno više govori o nama nego o njima. O njima mislim sve najbolje, jer su naprosto sjajni u onome što rade, ali mi koji ih slavimo doista s njima nemamo nikakve veze, a oni s nama još manje. To što obostrano mislimo da imamo, to je sve, samo ne dokaz, osim možda dokaz naše mentalne bijede.
Nisam u visokim sferama politike, biznisa, menadžmenta, ili nečeg sličnoga i to mi omogućuje da se družim s „običnim“ ljudima. Ljudima koji stvaraju, ljudima koji imaju ideju, ljudima koji jurišaju na vjetrenjače, za koje znaju da će jednoga dana biti njihove. Mi mislimo da ih nema jer se o njima ne govori na televiziji, na radiju, u tisku. A ima ih puno više nego što mislimo. Susrećemo ih redovito na skupovima MIPRO sa njihovim često pionirskim radovima. Ove godine došli su na MIPRO-INOVU i prezentirali svoja ostvarenja. Ali neću pričati samo o MIPRO-u.
U petak 29.lipnja održan je CISExFriday kojega nekoliko puta godišnje organizira udruga CISEx koja okuplja hrvatske nezavisne izvoznike softvera. CIESx postoji tek godinu i pol dana, okupljao je u početku oko 40 inovativnih malih softverskih poduzeća, sada ih već ima oko 150. Rade, proizvode i doslovno prodaju pamet. Vjeruju u sebe, inače to ne bi radili. Za njih ne zna nitko osim onih kojima prodaju svoje proizvode. Njihovu udrugu ne šljive oficijelne strukture, ali oni rade. Nastave li ovako raditi nećemo dugo čekati da oni budu ti koji neće šljiviti one koji danas njih ne šljive. Oni znaju znanje, oni vjeruju u sebe, oni su Hrvatska koja se unatoč svemu nezadrživo rađa. U njih i ja vjerujem jer su oni i njima slični moja Hrvatska.
Vjerujem u njih i zato vjerujem u Hrvatsku. Na svu sreću takav je i MIPRO i Udruga inovatora i znanstveni novaci na sveučilištima koji u ne malom broju postižu sjajne rezultate o kojima se priča i u svijetu. Takvi su i mnogi inženjeri, ali i ostali, u domaćim kompanijama i tvrtkama, koji su u stanju razviti vrhunski ICT, ali i vrhunske vlakove, tramvaje, vjetroturbine i ostalo.
Zato vjerujem u Hrvatsku. Pozivam i Vas da isto činite. Da nas bude više, da budemo jači, da naše vrijeme čim prije dođe.
//Autor teksta je profesor Petar Biljanović, suradnik CISEx udruge izvoznika softvera. Objavljeno uz dopuštenje...
