Ne tako davno, mlada, neiskusna i opterećena paradigmom „nikad se nećeš zaposliti, budi sretna s onime što nađeš“, otisnula sam se u svijet odnosa s javnošću spremna na sve izazove (barem sam tako tada mislila) i s velikom željom za učenje i profesionalni rast.

Bila sam spremna na minimalnu plaću, na radni dan koji nema kraja, na popularno „bacanje u vatru“, na beskrajno vježbanje pisanja, upijanja svega oko sebe… Ali apsolutno me nitko nije mogao pripremiti na nadređene koji neće davati konkretne upute, koji neće objasniti što točno nije u redu s odrađenim zadacima, koji će uvijek će biti u gužvi i nikad neće imati vremena, ali će ga magično stvoriti kad vas požele utopiti u moru nekonstruktivne i, dapače, štetne kritike iz koje ništa nećete naučiti. Takvi trenuci vam se urežu u pamćenje, jer ste uistinu otvoreni za učenje i rad, a dočekaju vas komentari zbog kojih se pitate je li vaš profesionalni put od tamo negdje devetnaeste otišao u krivom smjeru.

Nakon nekog vremena takvog odnosa, koji vam na kraju postane posve normalan, valjda u maniri Stockhlomskog sindroma, nalazite se u začaranom krugu – samopouzdanje je u debelom minusu, greške radite od nervoze, blokirani ste za učenje, a kamen na želucu nosite kao sveprisutan teret. I treba vam itekako puno vremena, čak i kad promijenite poslodavca ili posao, da osvijestite da možda eto ipak nešto vrijedite.

Za ovu pojavu krivim, osim niza drugih faktora, i taj neki suludi trend takozvanog oštrog i hladnog odnosa prema zaposlenicima, jer se valjda količina vašeg uspjeha mjeri po tome koliko ste svojim podređenima spočitnuli grešaka ili koliko ste ih često poslali doma pomirene s vlastitom nesposobnošću. Trend koji se kasnije, čvrsto vjerujem, višestruko obije u glavu.

Danas, kad sam na poziciji mentorice i kada radim s novim ljudima u agenciji, najviše se naljutim na sebe ako se u stanju nervoze ili zbog previše posla obrecnem na nekoga s manje iskustva. To tada nije izraz ničijega neznanja ili nerada (iako naravno postoje i uvijek će postojati pojedinci koji nisu stvoreni za agencijski posao), već moje vlastite slabosti i izostanka kontrole. Vrlo je lako autoritet temeljiti na nekakvoj hijerarhiji, puno teže je stvoriti odnos poštovanja i povjerenja sa svojim timom.

Zato koristim priliku da podijelim par naputaka temeljenih isključivo na osobnom iskustvu (u svojstvu nadređene i podređene zaposlenice) kojih se nastojim držati:

  • NAĐI VREMENA – Naravno da ponekad nemam vremena i da ne stignem odraditi ni svoje zadatke, a kamoli nekoga mentorirati. No, ako nemam vremena, neću ni pristajati usmjeravati svoj tim i podređene. Tri minute objašnjavanja zadatka, što je dobro, a što loše, ako je osoba kvalitetna i upija upute, znači i znatno manji gubitak vremena u budućnosti.
  • KONKRETNO, JASNO I DIREKTNO – Moram se često podsjećati da mi druga osoba ne može čitati misli, da još uvijek ne barata svim terminima i da moram detaljno objasniti svoj zahtjev.
  • PREBACI ODGOVORNOST – Pruži priliku da se dokaže, da vidi plodove svoga rada i da shvati u cjelini važnost određenog projekta. Stavovi poput „Ja ću brže, sigurnije, kvalitetnije“, koče ne samo osobu koju mentoriram, jer zapravo nemam povjerenja u nju, već i moj razvoj, jer onda ne mogu preuzimati neke nove obveze i poslovne izazove.
  • POHVALI – Kada je nešto dobro odrađeno, to je potrebno naglasiti. Ukazati drugoj osobi da se njezin trud valorizira i da se vidi napredak. I ovdje uistinu ne mislim na floskule i motivacijske poruke bez pokrića, već konkretne poteze koje je potrebno prepoznati i pohvaliti.
  • DAJ KONSTRUKTIVNU KRITIKU – Stvarno ne volim okolišanja, pogotovo kad je riječ o kritikama. Međutim, za mene postoji samo jedna kritika i to je ona konstruktivna. Realno, sve drugo je uvreda. Reci mi što ne radim dobro, objasni zašto nije bilo dobro i kako može biti bolje. Sve ostalo je pucanj u prazno i služi isključivo za bildanje ega.
  • NE ČINI DRUGIMA ONO ŠTO BI I TEBE POVRIJEDILO – Kako bih se ja osjećala da mi netko kaže da sam loša u svome poslu, a da mi to ne argumentira, da na mene viče, da je osoran, da me dovodi u neugodne situacije? Katastrofalno. Užasno. Traumatično. Zašto bih to onda radila nekom drugom?

Ukratko rečeno, svi rado dijele citate o razlikama između bossa i leadera, jako je popularno pisati o inspiraciji i motivaciji, a sve pada u vodu kada treba pokazati minimum strpljenja i volje. Krenite od sebe, da možete birati, biste li htjeli šefa kakvi ste i sami?