Moć konstruktivne kritike i nemoć egoista

Ne tako davno, mlada, neiskusna i opterećena paradigmom „nikad se nećeš zaposliti, budi sretna s onime što nađeš“, otisnula sam se u svijet odnosa s javnošću spremna na sve izazove (barem sam tako tada mislila) i s velikom željom za učenje i profesionalni rast.

Bila sam spremna na minimalnu plaću, na radni dan koji nema kraja, na popularno „bacanje u vatru“, na beskrajno vježbanje pisanja, upijanja svega oko sebe… Ali apsolutno me nitko nije mogao pripremiti na nadređene koji neće davati konkretne upute, koji neće objasniti što točno nije u redu s odrađenim zadacima, koji će uvijek će biti u gužvi i nikad neće imati vremena, ali će ga magično stvoriti kad vas požele utopiti u moru nekonstruktivne i, dapače, štetne kritike iz koje ništa nećete naučiti. Takvi trenuci vam se urežu u pamćenje, jer ste uistinu otvoreni za učenje i rad, a dočekaju vas komentari zbog kojih se pitate je li vaš profesionalni put od tamo negdje devetnaeste otišao u krivom smjeru.

Nakon nekog vremena takvog odnosa, koji vam na kraju postane posve normalan, valjda u maniri Stockhlomskog sindroma, nalazite se u začaranom krugu – samopouzdanje je u debelom minusu, greške radite od nervoze, blokirani ste za učenje, a kamen na želucu nosite kao sveprisutan teret. I treba vam itekako puno vremena, čak i kad promijenite poslodavca ili posao, da osvijestite da možda eto ipak nešto vrijedite.

Za ovu pojavu krivim, osim niza drugih faktora, i taj neki suludi trend takozvanog oštrog i hladnog odnosa prema zaposlenicima, jer se valjda količina vašeg uspjeha mjeri po tome koliko ste svojim podređenima spočitnuli grešaka ili koliko ste ih često poslali doma pomirene s vlastitom nesposobnošću. Trend koji se kasnije, čvrsto vjerujem, višestruko obije u glavu.

Danas, kad sam na poziciji mentorice i kada radim s novim ljudima u agenciji, najviše se naljutim na sebe ako se u stanju nervoze ili zbog previše posla obrecnem na nekoga s manje iskustva. To tada nije izraz ničijega neznanja ili nerada (iako naravno postoje i uvijek će postojati pojedinci koji nisu stvoreni za agencijski posao), već moje vlastite slabosti i izostanka kontrole. Vrlo je lako autoritet temeljiti na nekakvoj hijerarhiji, puno teže je stvoriti odnos poštovanja i povjerenja sa svojim timom.

Zato koristim priliku da podijelim par naputaka temeljenih isključivo na osobnom iskustvu (u svojstvu nadređene i podređene zaposlenice) kojih se nastojim držati:

Ukratko rečeno, svi rado dijele citate o razlikama između bossa i leadera, jako je popularno pisati o inspiraciji i motivaciji, a sve pada u vodu kada treba pokazati minimum strpljenja i volje. Krenite od sebe, da možete birati, biste li htjeli šefa kakvi ste i sami?

Zašto su najviše pozicije rezervirane za muškarce?

U poslovnom svijetu, pogotovo komunikacijskoj industriji, zaposleno je mnogo žena. O njima se pišu inspirativni članci, u intervjuima dijele tajne svog uspjeha, društvene mreže vole njihove savjete i uvijek su sređene za svaku priliku. No, u tim tekstovima ne piše da te žene nisu na rukovodećim pozicijama. Osim toga, što se više odmičemo od medija, komunikacija i marketinga, sve je manje žena na dobrim pozicijama i sa zadovoljavajućim uvjetima rada. Ustvari, dovoljno je pogledati listu sto top hrvatskih menadžera mlađih od 40 godina i odmah se primjećuje apsurdan nesrazmjer muških i ženskih imena.

Žene čine većinu nezaposlenih

U nedavno objavljenom izvješću o radu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2017. godinu stoji da se, od razdoblja recesije, najveći broj pritužbi odnosi na područje rada, zapošljavanja i socijalne sigurnosti – što čini udio od 52 posto (povećanje za 10 postotnih bodova u odnosu na 2016.). Dakle, ne samo da se u Hrvatskoj situacija ne poboljšava, već se neravnopravnost produbljuje. Žene čine većinu nezaposlenih, 57 posto, te se i dalje zapošljavaju u manjoj mjeri u odnosu na muškarce svih dobnih skupina i svih razina obrazovanja. Evidentno je iz tih podataka da se muškarcima pri zapošljavanju daje prednost, a još uvijek se može čuti kako se ženama na razgovoru postavljaju pitanja o djeci i planiranju trudnoće. Istek ugovora o radu na određeno vrijeme poslodavci vrlo često koriste kao izgovor kako ne bi morali zadržati u radnom odnosu radnice koje koriste rodiljna prava.

Žene čine većinu u potplaćenim sektorima

Žene čine većinu u potplaćenim sektorima. Većinu čine kao žrtve spolnog uznemiravanja na radnom mjestu. Nailaze na „stakleni strop“ –u upravama ima 15 posto žena, a 20 posto u nadzornim odborima d.d., kaže izvješće crno na bijelo. Jaz u plaćama je oko 11,3 posto. Zašto je to tako danas u Hrvatskoj? I bolje pitanje – što možemo učiniti da tako više ne bude?

Prvenstveno, trebamo što više pričati o tome, na temelju statističkih podataka i istraživanja. Nitko ne smije imati priliku reći da žene nisu diskriminirane u poslovnom svijetu. Učinimo ove podatke općepoznatim. Potom, jasno i glasno zahtijevajmo provođenje zakona, u svakom slučaju i tražimo nadležne institucije da reagiraju na svaku sumnju u diskriminaciju. Ne trebaju nam povlastice. Treba nam samo jednak tretman pri jednakoj razini obrazovanja i jednakom učinku. Što više poslodavaca uvidi da neopravdanim postupcima samo demotiviraju žene u svojim poduzećima i time si stvaraju poslovnu štetu i izlažu se kaznama, to ćemo prije raditi u zdravijoj okolini i biti spremni na veće uspjehe – muškarci i žene zajedno.