Hrvatska idući mjesec najvjerojatnije izlazi iz europsko-unijske procedure prekomjernog deficita, ako se ravnamo po aktualnom prijedlogu Europske komisije Vijeću EU-a. Javne financije, kao što je već neko vrijeme poznato, ušle su u mirnije vode, čime se država zasad miče iz rizične fiskalno-političke zone. Napuštanje procedure koja znači prinudno discipliniranje državno-budžetske politike, međutim, povlači daljnje diskutabilne korake. Kao što je sredinom svibnja izjavio Boris Vujčić, guverner Hrvatske narodne banke, slijedi ulazak RH u faktičnu čekaonicu za uvođenje eura...
Točnije, guverner nije koristio takav opisni naziv nadolazeće procedure, ali European Exchange Rate Mechanism (ERM II) u praksi znači upravo to. No samim tim se nameće dodatno pitanje o kontekstu stvari: što bi točno za hrvatsku privredu danas predstavljao takav potez? S jedne strane, hrvatska valuta kuna još je s kraja 20. stoljeća tečajno vezana uz euro, s druge pak odvojena valuta i dalje ukazuje na minimum preostale monetarno-političke samostalnosti. A poznata je cijena tijesne vezanosti kune i eura kroz protekla dva desetljeća – pogodnost uvozu i bankama, naspram izvoza i urušene domaće proizvodnje.
Glasovi otpora takvoj politici, mada su dosta rijetki, također ukazuju na opasnost od tzv. grčkog scenarija za Hrvatsku. Stoga je očito da bi krupnim promjenama u tom smjeru morala prethoditi iscrpna i sadržajna javna diskusija kakva čitavo vrijeme izostaje. Monetarna pitanja prepuštaju se isključivo tehnokratski nastrojenim ekonomistima koji naočigled stoje uz već zadane prioritete financijske industrije i s njom povezanog krupnog kapitala. „Ali, pitanje uvođenja eura nije samo tehničko pitanje, ne tiče se samo uskih financijskih i bankovnih aspekata“, smatra sociolog ekonomije Marko Grdešić.
Naš sugovornik s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu mišljenja je da zemlje koje imaju svoju valutu uvijek imaju više potencijalnog manevarskog prostora od onih koji je nemaju: „Čak i ako dosad Hrvatska nije mnogo koristila svoju monetarnu suverenost, činjenica da domaća valuta postoji ostavlja tu mogućnost otvorenom. Ako RH uđe u eurozonu, svjesno se odričemo nekih ekonomskih alata. Osim toga, preuzimanje eura zabetoniralo bi politiku štednje i politiku deregulacije tržišta rada, jer drugih metoda postizanja međunarodne konkurentnosti ne bi bilo."
„Jer, kad ekonomisti kažu 'fiskalna odgovornost ili 'fiskalna konsolidacija', oni zapravo misle“, nastavlja Grdešić, „na kontinuiranu štednju u javnom sektoru. Kad kažu 'pojeftinjenje uvjeta poslovanja', misle na dodatno pojeftinjenje na strani rada, tj. još fleksibilnije ugovore o radu, još lakše otpuštanje, još slabije sindikate. Dakle, postoje jasni distributivni aspekti uvođenja eura.“ No pojedini stručnjaci u ekonomiji i bliskim područjima, čak i kad ne misle dobro o davnom zbližavanju kune s eurom, drže kako je sad ionako kasno za reakciju. Naime, oni napominju da je Hrvatskoj preostala tek proceduralna formalnost, dok je suština već realizirana.
Jedan od takvih je i neovisni ekonomski analitičar Guste Santini koji naglašava da je odavno poduzeto sve kako bi RH došla do točke bez povratka, u ovom pogledu. I da bi nagli zaokret možda povukao teže posljedice negoli nastavak u istom smjeru: „To nije odnos hoću-neću, malo jedno, pa malo drugo. Slažem se uvelike s kritičarima vezanosti za euro, ali bojim se da je to predaleko odmaklo. Budućnost nam je previše vezana uz te procese, a monetarnu politiku ionako više nemamo. Zaletjeli smo se – i to ne jednom, nego više puta u vezi s tim – i ostali bez svih stupnjeva slobode za raspravu o nečemu drukčijem.“
„Kako bi drugačije i bilo kad smo dio problema, ne rješenja?“, poantira Santini. On podsjeća kako su svi hrvatski političari znali da su sve centralne banke EU-a van kontrole nacionalnih vlasti. „Jasno da to za periferne ekonomije nije bio dobar izbor, ali obaveze su već preuzete. Pamtite da je naš premijer u trenu pristupanja Uniji, a to bio Zoran Milanović, hladno prihvatio kriterije procedure prekomjernog deficita? A nismo to morali, niti trebali – neki drugi su se otvoreno bunili. Pa, mislim da se više nemamo čega bojati, jer smo sve najgore već poduzeli, a ono ubuduće bit će samo posljedica toga.“
Izvor: DW