Menu
Počelo je s fiskalizacijom. Dok smo nazdravljali 2013-oj, nismo ni bili svjesni da su to zadnje „runde“ popijene bez fiskalnih računa. Otrežnjenje je stiglo vrlo brzo. Jednima u obliku inspekcija koje su više sličile na CSI (prerušeni u turiste tražili su tragove zagubljenih lipa u blagajnama) a drugima u obliku iznosa prihoda koji su desetljećima kolali van sustava. Keyser Soze prihoda za koje smo svi znali da postoje, ali ih nikad nismo mogli privesti u sustav nadzora i oporezovati. Smanjenje pa kasnije povećanje porezne stope bilo je očekivano, jer se i uz sve mjere nije prikupilo dovoljno novca za uvijek žednu državnu balagajnu...
U maloj anketi koju sam organizirao na Faceboku, većina kolega se složila da je fiskalizacija jedini spomena vrijedan potez države, kojim je napravila neki pomak u gospodarstvu. O rezultatima tog pomaka i načinu na koji je odrađen, mišljenja su drastično podijeljena.
Negdje na margini tih događaja i na rubu našeg najvećeg grada, Mate Rimac je upravo završavao prvi, a na žalost i jedini automobil koji ćemo izvesti u 2013 godini. I to ne bilo kakav automobil. Električni superautomobil. Automobil je prodan Španjolcima koji će za taj automobil (a kako pišu neki časopisi i puno više od vrijednosti samog automobila) pokupiti velike novce iz EU fondova. I dok se Mate mučio objašnjavajući uviđavnim i brzim službenicima naše administacije kako mu ipak treba izvozni carinski broj za automobile, u Kolanu na Pagu dozrijevao je sir koji će Sirani Gligora donesti nagradu za najbolji ovčji sir na svijetu. Mate je uspio. Ne zato što je u 4 mjeseca napravio superautomobil. Može on to i bolje i brže. Siguran sam da će uskoro to i pokazati. Uspio je jer je prošao je birokratsku zavrzlamu u vremenu manjem nego što je Gligori potrebno za dozrijevanje sira. To u Hrvatskoj nije čest slučaj. Malo južnije od ta dva događaja, napravljen je zadnji napor u pokušaju da se oživi brodogradnja (ili uništi – ovisi kako tko gleda na stvari). U Brodosplit je ušao DIV, sindikati su pripremali i kasnije realizirali poznati i očekivani scenario. Ostaje nam samo nadati se da knjige narudžbi koje g.Debeljak prezentira nisu puki popis želja. Kako bilo da bilo, ipak vjerujem više njemu, nego svim prethodnim upravama Brodosplita zajedno.
Većina bitnijih događaja, odvijala se nekako po inerciji, čak bi rekao - usprokos naporima vlade za oživljavanje gospodarske aktivnosti. U EU smo ušli, kako smo i očekivali – traljavo. Mediji su ulazak u EU obilježili trakavicom o troškovima proslave. No, i ta, kao i svaka „skandalozna“ vijest, trajala je samo nekoliko tjedana. Za to su vrijeme izvoznici već zbrojili prve štete uzrokovane izlaskom iz CEFTA a uvoznici zbrajali gubitke zbog potpune nepripremljenosti na granicama. Kamioni su stajali u kolonama dugim desetke kilometara, kontejneri su bili zarobljeni u lukama cijeli tjedan.
Dok su tvrtke propadale, radnici odlazili na burzu, rijetki poslodavci mjesecima čekali na odobrenja HZZa za programe poticaja zapošljavanja – jedan sustav države radio je odlično. Porezna uprava je zdušno utjerivala potraživanja po osnovi poreza i doprinosa. Pa tako i onog za HGK. Nadan je kupovao slike i medvjede a Remorkeri su teglili novac otet ospodarstvu na račune čudnih tvrtki čudna imena. U 2013. smo napokon i to na najgori mogući način, uvidjeli kuda ide i kako se troši novac koji smo desetljećima plaćali i još plaćamo za HGK. Možda, napokon, u 2104 netko uspije reformirati Komoru, kao malu i fleksibilnu organizaciju koja će stvarno davati jasno mjerljivu korist svakom gospodarstveniku koji joj plaća doprinos.
Dok je USKOK pregledavao knjige tražeći tragove novca od HGK prema slikama skrivenim u podrumima, u Postirama na Braču gradila se jedna od najmodernijih tvornica za preradu ribe u koju je uloženo 250 mil kuna. Atlantic je tražio lokaciju za svoju novu tvornicu energetskih pločica i pronašao je u Novoj Gradišci. Pozitivna strana priče se ogleda u činjenici da su u Atlantic grupi stvarno bili zadovoljni suradnjom sa državnog i lokalnog nivoa. Čini se da uprava – državne i lokalne strukture mogu pomoći gospodarstvu, kada to stvarno žele. Problem i državnih i lokalnih je u tome što ne razumiju da otvoriti ili pomoći opstanak 10 malih poduzetnika sa 15 radnih mjesta znači otprilike isto za grad veličine Nove Gradiške kao i otvaranje nove tvornice sa 150 radnih mjesta. I dok se država i lokalna uprava mahom koncentriraju na velike investicije, trošeći ne male resurse na privlačenje istih, male vrtke propadaju ili se vrlo teško razvijaju. I ukupni rezultat njihovih aktivnosti je negativan.
Bez ikakvog poticaja od strane naših vlasti, onako kako bi u poduzetništvu stvari i trebale funkcionirati, u dalekoj Indoneziji u elektrani San Lorenzo pregorio je generator. Time je omogućio tvrtci Končar Energetski transformatori povećanje realizacije od 40% a našim građanima spektakl koji se rijetko viđa. Antonov 225 je bio višednevna atrakcija koja je privukla u Zagreb više ljudi nego mnogi rock koncerti. Sve skupa se pretvorilo u veliki medijski spektakl . Na trenutak smo postali svjesni kako jedna od rijetko dobrih priča o stvarnim mogućnostima našeg gospodarstva može biti tema o kojoj se priča danima. Pitam se što bi bilo da su i tada štrajkali zaposlenici Međunarodne zračne luke Zagreb. Generator je završen mjesec dana prije roka a sama logistika i izuzev Antonova je bila vrlo komplicirana. Šteta što takvi generatori ne pregaraju svaki dan, pa ćemo u 2014. ipak morati poraditi više na ostalim sektorima gospodarstva.
Tijekom cijele 2013. godine, od najave i provođenja smanjenja plaće za 3% pa do neisplate naknada za prijevoz i božićnica – sindikati najavljuju velike potrese i generalne štrajkove. Jedini sindikat koji je u tome tvrdoglavo ustrajao je onaj liječnički. Rezultata nema, osim što je zdravstvo u još većem kolapsu. Dugovi rastu, pacijenti čekaju još duže a liječnici odlaze. Zdravstvo je jedan od glavnih problema koji opterećuje proračun i u 2014. Vođe sindikata, koji mahom zastupaju zaposlene u državnoj upravi i javnim službama, su već nekoliko desetljeća isti ljudi. Neki od njih, tvrdoglavo odbijaju suočavanje sa stvarnošću i ustraju na neodrživim dogovorima koje su ishodovali s prijašnjim vlastodršcima u predizborno vrijeme. Zakon o radu, koji je po mnogima, jedan od glavnih razloga nekonkurentnosti i time manjeg zapošljavanja od realno mogućega, ponovo je povučen iz procedure. Sam zakon je kamilica umijesto kemoterapije, no i takav nije prihvatljiv sindikatima. No dovoljan je da preplaši vladajuće i ponovo ih natjera na pouzdanu taktiku odugovlačenja.
Sličnoj taktici odugovlačenja pribjegao je i HEP u trenutku kada su mu monopol počeli nagrizati konkurenti. Nakon gubitka nekoliko značajnih ugovora sa velikim kupcima, došlo je vrijeme da i nama, obični smrtnicima, u 2013. napokon ponudi novi model i jeftiniju struju ili mogućnost promjene dobavljača električne energije. Naravno, prvo su se u HEPu bavili internim reorganizacijama i smjenama na vrhu. Zatim su HEP i HERA odradili zaslužene godišnje odmore, onda su se natezali i prebacivali odgovornost za kašnjenja novih tarifnih sustava, te smo tek na jesen doživjeli i neke prve blagodati otvaranja tržišta. Sad možemo biti Hepi sa našim dosadašnjim dobavljačem, ili se baviti čitanjem sitnih slova u ponudama novih operatora.
Ako struju a i druge obveze, nismo mogli (ili željeli) platiti nikome, mogli smo posegnuti za institutom predstečajne nagodbe. Nakon fiskalizacije, ovo je bio drugi po redu potez vlade oko kojega su se u 2013oj najviše lomila koplja. Ne samo gospodarstvenika, već i pravnih stručnjaka. Jednima je to ipak mogućnost kakvog-takvog ozdravljenja i nastavka poslovanja a drugima je to legalizacija otimačine i sprečavanje normalnih tržišnih mehanizama. Možda bi bilo bolje onima koji rade loše omogućiti što brži izlazak s tržišta (brz stečaj) i time dozvoliti drugima da zauzmu njihovo mjesto. Prije nego što se prozor prilike zatvori i mjesto kao takvo prestane postojati. U 2014. očekujemo odgovor i na to pitanje – kako su firme koje su prošle predstečajnu nagodbu poslovale i da li je ukupni efekt otpisa potraživanja premašen pozitivnim pomacima u njihovom poslovanju.
Kulminacija napada na banke, kao jedne od rijetkih segmenata gospodarstva koje su i u krizi poslovale relativno dobro, bila je presuda u slučaju Udruge Franak. Očito je da su se banke najbolje zaštitile i pripremile na sve moguće rizike, te su u trenutku kulminacije krize još iskazivale dobre rezultate. Banke imaju i svojih promašaja, koji se i uz sva sredstva osiguranja, nastavkom krize moraju značajno osjetiti i u bilancama. Koliko će otpisi po pitanu praćenja loših nekretninskih projekata štetiti bankama, a posredno time i našem bankocentričnom gospodarstvu, ostaje nam za vidjeti u 2014.
Napokon smo i formalno ušli u područje prekomjernog deficita, te će se sada neki odgađani potezi morati provoditi. Prvu polovicu 2014 obilježiti će štrajkovi i pritisci onih interesnih skupina koje su dosadašnjom krizom tek okrznute i čija prava nisu značajno dirana. Profesionalni štrajkaši su davno uvidjeli da kričanje na trgovima daje lošije rezultate od blokade prometnica ili poremećaja u voznim redovima. Stoga će njihove akcije izrazito negativno djelovati na one koji još u ovoj zemlji rade, zapošljavaju i plaćaju poreze.
Godina u koju ulazimo je godina konsolidacije. Računi iz prošlosti doći će na naplatu. Sve što smo stavljali opd tepih, polako izlazi van. No, oni koji su dobro radili i pripremali se, sada imaju šansu za iskorak. Potencijal rasta vidim u turizmu. Proteklih godina dosta je uloženo u infrastrukturu i smještajne kapacitete višeg ranga. Dobre ceste i kvalitetnija ponuda privući će dio turista srednje i vše platežne moći. Mlađi gosti željni zabave uz pomoć low cost zračnih prijevoznika, koji su napokon ustabilili rute za Jadran, novi su gosti kojima moramo znati ponuditi dovoljno za povratak i u narednim godinama
Osim turizma, pomake vidim i u ICT-u. Mnoštvo, do jučer malih tvrtki, strelovito napreduje, zapošljava i izvozi. To samo po sebi, zasigurno ne može spasiti nacionalnu ekonomiju, ali može pokazati put kojim možemo ići. Mlade i ambiciozne tvrtke koje razvijaju proizvode visoke dodane vrijednosti, uz prave poticaje i skidanje administrativnih barijera, mogu značajnije utjecati na popravak mnogih defektnih stvari u društvu. Od popravka imagea poslodavca, preko transfera tehnologija iz ladica i laboratorija sveučilišta i instituta u gospodarstvo te konačnog buđenja usnule znanstvene zajednice. Mlade ICT tvrtke mogu pomoći i „starijim“ tvrtkama uvođenjem novih rješenja i otvaranjem potpuno novih tržišta. Nadam se da će inicijative poput inkubatora koji pomažu tvrtkama u najranijoj fazi i akceleratora koji rade na pronalasku i lansiranju dobrih i inovativnih projekata biti prepoznate od strane države i pomognute od strane sponzora i investitora. Nužno nam je potrebno formiranje nekog pravog VC fonda koji bi investirao u tvrtke koje su osnovane i posluju u Hrvatskoj. Sada nam svijet i regija (najviše Bugarska zbog preko 21mil Eura povučenih iz EU fondova) te njihovi akceleratori i VC fondovi, odvlače dobre projekte. Nadam se da ćemo u 2014 napraviti pomake koji će bar nekima od njih omogućiti ostanak u Hrvatskoj.Zadnji i najveći potencijal vidim u iskorištavanju fondova EU. Tu imam i najviše dvojbi, jer se po dosadašnjem iskustvu i kapacitetima koje imamo u državnoj upravi i gospodarstvu, teško možemo nadati povlačenju više od 50% onoga što će nam biti na raspolaganju.
Komentar je napisao Saša Cvetojević – poslovni anđeo te uspješni poduzetnik s dugogodišnjim iskustvom u zdravstvenom sektoru, mobilnim telekomunikacijama te u distribuciji robe široke potrošnje. Vlasnik je i suvlasnik nekoliko tvrtki te zdravstvenih ustanova koje posluju na hrvatskom tržištu.
Ovaj tekst objavljen je u The New York Times izdanju Turning Points – Global Agenda 2014
