Menu
Jedan tako ponosan narod kao što su Turci podrugivanje ne zaboravlja lako. Još prije nekoliko godina njihovu se zemlju nazivalo "bolesnikom s Bospora", podsjeća turski ministar gospodarstva Zafer Caglayan. I potom ne prikrivajući zadovoljstvo dodaje: "Oni koji su tako govorili danas su se sami našli na intenzivnoj'"...
Nakon katastrofalnog gospodarskog kolapsa 2001. godine Turska je doživjela gospodarsko čudo. Nekadašnji "bolesnik" postao je član skupine 20 najjačih svjetskih ekonomija. No, može li se turski recept samo tako primijeniti i u liječenju jednog drugog pacijenta iz te regije - Grčke?
Začeci krize u obje zemlje su prilično slični. Turska se, kao i danas Grčka, zbog raširene korupcije i nepotizma našla na rubu državnog bankrota. U obje zemlje se uz gospodarsku krizu pojavila i kriza nepovjerenja u politički sustav. I u Ankari je, kao i u Ateni, vrlo brzo postalo jasno da se zemlja iz krize ne može izvući vlastitim snagama. Bila je nužna pomoć iz inozemstva, pa čak i pod cijenu nepopularnog diktata izvana.
No, metode i mogućnosti prevladavanja krize u Turskoj i Grčkoj su potpuno različite. Za razliku od Grčke koja je članica eurozone, Turska je mogla sniziti tečaj svoje valute kako bi potaknula gospodarski rast. I na političkoj razini je postojala odlučujuća razlika: u Grčkoj za mnoge birače nije postojala alternativa etabliranim strankama koje su zemlju i dovele u krizu. No, na izborima 2002. u Turskoj u parlament nije ušla skoro niti jedna poznata stranka, nego je na vlast došla Stranka pravednosti i razvoja (AKP) Recepa Tayyipa Erdogana. I time su omogućeni radikalni rez i novi početak.
Najveći gospodarski uspjeh AKP-a u prvim godinama na vlasti bilo je održavanje unutarnjopolitičke stabilnosti i odlučnost u provedbi paketa reformi koje je s Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) dogovorila još prošla vlada. To je Turskoj omogućilo pristup nužnim kreditima, ali i modernizaciju gospodarstva. Uspjeh reformi dokazan je i u ovoj financijskoj krizi. Turski bankarski sektor, koji je 2001. godine doživio slom i potom ponovo postavljen na nove temelje uspio se oduprijeti svjetskoj krizi bez većih posljedica.
Vlada je istovremeno privatizirala turska državna poduzeća. Ta nova politika privukla je strane ulagače. Samo prošle godine u Tursku je iz inozemstva uloženo skoro 16 milijardi dolara. Pri tome su na važnosti dobili investitori iz arapskih zemalja. Kako bi ulagačima iz tih bogatih država bila olakšana kupovina nekretnina u Turskoj, parlament je nedavno promijenio odgovarajući zakon.
Te su reforme u Turskoj rezultirale kumulativnim gospodarskim rastom od 59 posto u prošlih 10 godina, kaže Faruk Sen iz Tursko-njemačke zaklade za obrazovanje i znanstvena istraživanja (Tavak). Prihodi po glavi stanovnika su udvostručeni, u infrastrukturu je uloženo na milijarde eura. Uz sve te razlike u odnosu na Grčku, Sen smatra da bi ta zemlja mogla ipak izvući važnu pouku iz turskih iskustava: "Turska je investirala u proizvodnju, tako da je danas važan partner za međunarodnu automobilsku industriju." Proizvodnja igra važnu ulogu i za oko 5.000 njemačkih tvrtki koje su u Turskoj otvorile svoje podružnice. "Zemlja se ne može reformirati samo s turizmom i trgovinom", upozorava Sen.
Gospodarski uspjeh je pridonio i turskoj samouvjerenosti, ali i povećao distancu prema Europi. Europsku uniju se u Ankari smatra gospodarskim kriznim žarištem koje bi moglo naštetiti Turskoj. Prema istraživanjima zaklade Tavak, samo još 17 posto Turaka vjeruje u članstvo svoje zemlje u EU-u. 2004. godine je bilo 78 posto pristaša EU-a. Studija pokazuje da skoro četiri od pet ispitanika smatra da njihova domovina više ne treba Europsku uniju, piše DW.
