Menu
Anonimni bloger koji se krije pod nadimkom "mysterious55" napisao je jednu jako zanimljivu priču o stanovitoj "Jadranki", direktorici jednog velikog poduzeća koja se našla u gabuli nakon što je njezin prethodnik završio u pritvoru zbog financijskih malverzacija...
Ne moramo Vam valjda detaljnije objašnjavati o kome je u ovoj priči zapravo riječ.
Šarmantni i zabavni tekst blogera "mysterious55" možete pročitati u nastavku:
Prošla je ponoć prije par minuta, a nje još uvijek nema. Večera na stolu već je hladna, a baš sam si danas dao truda i pripremio večeru po njenom ukusu. Jadranka nikad nije komplicirala oko hrane. Voli jednostavne stvari. Riba i krumpir salata. To voli, a kupio sam i par kolača u susjedoj slastičarni. Javila mi je da kasni. Opet. I ta priča se ponavlja već mjesecima. Nisam više siguran da li da se ljutim ili da budem ravnodušan, ali nije mi svejedno. Razmišljam da se Jadranka i ja razdvojimo. Da ode svako na svoju stranu. Možda će tako biti bolje. I za nju i za mene. Razmišljam da joj to kažem već neko duže vrijeme, ali nekako kao da nemam dovoljno snage. Je li riječ o previše empatije, svega što smo prošli? Ne znam. Ali mogao bih to napraviti večeras. Znam da će biti neugodno iznenađena, ali ne mogu više ovako. Bojim se da sve to skupa više nema smisla.
Nije joj lako. Posebno u zadnje vrijeme. Nije da ju branim, ali ima zaista odgovoran posao. Jadranka je izvršna direktorica u jednom poduzeću. Ima gomilu posla, obveza, sastanaka, prezentacija, a u posljednje vrijeme kao da se svo zlo ovog svijeta prevalilo na njenu firmu. Nekako im ne ide. Nakupilo se svega, a i Jadranka je pod stresom. Točno osjetim to kada dođe doma s posla. Umorna, izmoždena. Brinu me i njeni podočnjaci koji su i više nego očiti zadnjih tjedana. Tempo joj je ubitačan. Ne znam da li jede redovito? A rekao sam joj da pazi, da uspori, da se čuva… Ne sluša, i opet i opet. Želim joj dobro, ali mora i sama biti svjesna da ovako neće moći dugo. Past će joj imunitet, dolaze hladni dani, viroze, gripe, bojim se da će se prehladiti.
Čujem kako se otključavaju vrata. Evo je. Konačno je stigla. Ulazi u dnevni boravak bez osmijeha na licu. Lagano namrštene bore na čelu odaju ju. Opet je zabrinuta. Hm. Opet nije dobre volje, a sve zbog posla. A koliko puta sam joj rekao da ga mijenja. Ima i drugih stvari kojima se može baviti, ali ne sluša … opet. Nemarno odbacuje sako na fotelju, skida mokasine i sjeda pored mene uz dugački uzdah olakšanja. Konačno je kod kuće. Bole ju noge, kaže i istovremeno mi ih pažljivo stavlja u krilo. Masiram joj otečena stopala i ljutim se. Opet prezentacija na kojoj je morala biti dobre volje, morala plesati i cupkati, a znam da to ne voli. I to nije prva takva u posljednjih nekoliko tjedana. Deseta, pedeseta, stota. Ma tko će ga znati.
Sjedimo u tišini neko vrijeme. Sklopila je oči, a ja joj još uvijek masiram stopala. Priča mi o poslu, o poduzeću, o kolegama. Nije joj lako. Bivši direktor, kojeg sam i osobno poznavao, završio je u pritvoru zbog financijskih malverzacija pa im je sud, odvjetnici, Fina, ne znam tko, blokirao žiro račun dok se to ne riješi, a pred njima je natječaj za neki posao. Pričala mi je još neki dan, kako je to posao godine, strašno značajan, potreban, važan. Toliko važan da je na vrhu liste prioriteta za nju i njen tim suradnika. Oni i još neko drugo poduzeće natječu se oko tog nekog posla koji je njoj strašno bitan i mora pobijediti na natječaju jer to će puno značiti za njeno poduzeće koje je trenutno na jako klimavim nogama. Imaju puno zaposlenih, unutar njih nekoliko grupacija, podmetanja. Situacija nije blistava. Svi rade na tom projektu, svi su usmjereni prema tom natječaju i nastoje pobijediti. Ma ne znam što komplicira i ona isto bez veze. Pa nije to pitanje života i smrti. Ili možda je?
Jada mi se kako je večeras kolega Darko ili Marko, ne trudim se pamtiti ta imena, cijelu prezentaciju stavio pod upitnik. Dogodio mu se lapsus, gaf, greška. Prilikom izlaganja njegovog djela, umjesto da klijente uvjeri kako trebaju prihvatiti upravo njihovu ponudu, klijentima je objasnio zašto ne smiju prihvatiti upravo njihovu ponudu. Jadranku je to strašno razljutilo jer preveliki je ulog u igri da bi se događale kako ona kaže, takve početničke greške. Počela je vikati. Pšššš, smirujem ju. Govorim joj da se ne uzrujava, da neće to nitko uzeti za zlo. Pa i kolega je umoran od takvog tempa, događa se. Pa nije svijet propao zbog toga. E, moja Jadranka. Sve previše uzimaš srcu.
Htio bih ju zamijeniti. Ja sam već dugih sedam mjeseci bez posla. Kao i mnoge, tako je i firma u kojoj sam radio punih pet godina propala. Opet neka pronevjera, neki cirkus, stečaj, a mi djelatnici ostali bez posla. Već klasična hrvatska priča. Molio sam Jadranku da mi nađe neki posao jer znam da može. Na visokoj je poziciji, ima poznanstva, veze…, ali neće ili ne želi. Kaže da nisam još na redu. Pa mislim ako meni to ne može napraviti, pa kome onda može. A možda joj i odgovara ovakva situacija.
Kad god dođe, ja ju čekam. Brinem o njenom izgledu, laštim cipele, nosim te njene kostime na kemijsko. Svaki dan novi kostim. I tako u nedogled. A tek bluze. Ni sam ne znam koliko ih ima, a ima ih mnogo. Previše. Njih perem kod kuće. Osjetljive su tkanine u pitanju i ne želim da se oštete u kemijskoj čistioni. Kao da oni paze na te stvari. Ma briga njih. Bluze se peru na niskoj temperaturi i malom broju okretaja. To sam naučio u ovih par mjeseci koliko sam bez posla. I bitno je znati kako ih opeglati. Zahtijevaju zaista puno pažnje i visoku koncetraciju. I trudim se oko tih bluza. Dajem maksimum od sebe po tom pitanju. Tu je i gomila drugih kućanskih obveza. Nabavka namirnica, brisanje prašine, kuhanje, plaćanje računa, laštenje parketa. Uf, parketi su mi najmrskiji. Zimus smo ih dali pobrusiti i prelakirati. Majstori su zaista napravili dobar posao, a Jadranka voli kad se lašte kao ogledalo. Nju to veseli, mene fizički iscrpljuje, ali trudim se to napraviti svaki dan. Ili barem svaki drugi. Nisam Jadranki niti priznao kako ponekad ne laštim parkete svakodnevno. Popravim samo one djelove gdje je potrebno, a ostalo ostavim kako je bilo. Do sada nije primjetila razliku, nadam se ni da neće ubrzo jer znam da će biti ljuta. Takva je, autoritativna, oštra, ponekad nemilosrdna, a istovremeno dobra, pažljiva… Ljudi koji je poznaju, o njoj uvijek steknu nekakav krivi dojam. Ah, kako se varaju. Nije takva, vjerujte mi.
Priznajem, umoran sam od takvog načina života. Pa nisam ja domaćica. Ne mogu se brinuti o kućanstvu. Nije to lak posao i cjenim svaku ženu koja radi tu gomilu kućanskih poslova. Ja to više ne mogu.
I dalje priča o svoj gomili problema, o poduzeću, o nekim kolegama u koje je izgubila povjerenje. Pravim se da ju slušam i kimam glavom, a mislima sam daleko. Ljut sam jer nije ni takla večeru. Pa za koga sam kuhao. Razmišljam o tome da li da joj kažem da je gotovo. Ili sad ili nikad. Skupljam hrabrost, na vrhu mi je jezika da joj kažem… Hoću li moći? Ima li to smisla. Hoće li to biti preveliki šok za nju. Nakon svih problema na poslu još i to. Priznajem, mlakonja sam, papučar, nimalo macho. Bojim se njene rekcije, ali ne mogu više. Ne mogu i neću. U sebi vrištim, galamim, bacam stvari, ljutim se, u afektu sam…. Sad. Sad ću joj reći.
Čvrsto joj pritišćem dlan, prestaje pričati, okreće glavu prema meni i upitno me gleda, kao da sluti što će biti.
Munjevitom brzinom u glavi vrtim cijeli film: da ili ne, sada ili nikada, što je bilo, što će biti, što će reći drugi, jesam li ili nisam ispravno postupio, gdje ću, hoće li ona moći dalje sama, što će biti s tim njenim prokletim natječajem, mimoza ili muškarčina, pobjednik ili papak, crno ili bijelo, krivnja njena ili moja….
Na koncu skupljam snagu…….. i izgovaram: Jadranka, gotovo je.
