Menu
EasyJet, jedan od najpoznatijih europskih niskotarifnih avioprijevoznika, korak je bliže preuzimanju koje bi moglo promijeniti odnos snaga u europskom zračnom prometu. Britanska kompanija načelno je pristala na poboljšanu ponudu američke investicijske kuće Castlelake, vrijednu oko 5,5 milijardi funti, odnosno približno 7,3 milijarde dolara. Ponuda sada iznosi 6,90 funti po dionici, što predstavlja znatnu premiju u odnosu na razine na kojima se dionicom trgovalo prije nego što je interes Castlelakea postao javan.
Na prvi pogled, riječ je o klasičnoj priči o preuzimanju podcijenjene kompanije s jakim brendom, vrijednim pravima na polijetanje i slijetanje u zračnim lukama te relativno modernom flotom. U stvarnosti, posao je znatno složeniji. EasyJet nije samo aviokompanija s niskim cijenama karata. To je jedan od ključnih europskih kanala za turizam, kratka putovanja i paket-aranžmane, s osiguranim slotovima u zračnim lukama do kojih konkurenti ne mogu lako doći.
Castlelake, američka investicijska kuća s velikim iskustvom u financiranju i leasingu zrakoplova, pokušava kupiti EasyJet u trenutku kada europski avioprijevoznici trpe pritisak viših troškova goriva, geopolitičkih poremećaja i sve strožih regulatornih uvjeta. EasyJet je prethodno odbio nekoliko nižih prijedloga Castlelakea, uključujući ponude u rasponu od 5,60 do 6,50 funti po dionici, prije nego što je poboljšana cijena otvorila prostor za dogovor.
Dogovor, međutim, još nije zaključen. EasyJet je zasad pristao samo načelno, a Castlelake prema britanskim pravilima o preuzimanjima ima rok do 3. kolovoza da formalizira ponudu ili od nje odustane. Dionice EasyJeta snažno su porasle nakon objave, ali su i dalje ostale ispod ponuđene cijene, što pokazuje da investitori ne smatraju ishod sigurnim. Tržište u cijenu još ugrađuje rizik neuspjeha transakcije, uključujući regulatorne prepreke, potrebu za odobrenjem dioničara i pitanje vlasničke strukture.
Najveća prepreka mogla bi biti europsko pravilo prema kojem avioprijevoznici moraju ostati većinski u vlasništvu i pod kontrolom europskih investitora kako bi zadržali operativne dozvole u Europskoj uniji. Castlelake zato planira strukturu u kojoj bi američki fond imao 49 posto vlasništva u subjektu koji bi preuzeo EasyJet, dok bi ostatak držali europski partneri, uključujući bivšeg čelnika Malaysia Airlinesa Petera Bellewa i investitora Marka Breena.
Upravo taj detalj ovu transakciju čini zanimljivijom od uobičajenog preuzimanja. Ako Castlelake uspije, EasyJet bi postao privatna kompanija pod kontrolom financijskog investitora kojem su avijacija i s njom povezana imovina dobro poznato područje: zrakoplovi, leasing, slotovi u zračnim lukama, flota, dugoročni ugovori i turistički paket-aranžmani. Takav vlasnik mogao bi brže donositi odluke nego javno izlistana kompanija, osobito kada je riječ o obnovi flote, kapacitetima i restrukturiranju manje profitabilnih ruta. No isti model otvara i pitanje hoće li prioritet biti rast mreže i korisničko iskustvo ili prije svega povrat na uloženi kapital.
Za EasyJet je ovaj trenutak posebno bitan. Kompanija je nakon pandemije pokušala obnoviti profitabilnost, oslanjajući se na snažnu potražnju za putovanjima i rast poslovanja s paket-aranžmanima. Istodobno, cijeli sektor trpi zbog viših troškova, poremećaja u isporukama novih zrakoplova i nestabilnosti na rutama povezanima s Bliskim istokom. Rast cijena goriva i geopolitičke napetosti dodatno su pritisnuli europske prijevoznike.
Za dioničare, ponuda od 6,90 funti po dionici nudi izlaz po cijeni koju tržište EasyJetu dugo nije bilo spremno priznati. Za osnivačku obitelj Steliosa Haji-Ioannoua, koja i dalje ima značajan udjel u kompaniji, dogovor oko preuzimanja bi mogao značiti veliku isplatu nakon desetljeća povremenih sukoba s upravom oko strategije i širenja. Prema pisanju britanskih medija, obitelj, koja kontrolira više od 15 posto kompanije, od transakcije bi mogla ostvariti gotovo 800 milijuna funti.
Za konkurente, potencijalno preuzimanje EasyJeta šalje jasnu poruku: europsko zrakoplovstvo ponovno ulazi u fazu konsolidacije. Ryanair ostaje dominantan niskotarifni igrač, Wizz Air se oporavlja od operativnih i tržišnih izazova, a veliki legacy prijevoznici poput Lufthanse, Air France-KLM-a i IAG-a nastavljaju tražiti načine da ojačaju svoje pozicije u regiji. EasyJet, s bazama na ključnim europskim tržištima i snažnom prisutnošću u segmentu putovanja za odmor, predstavlja rijetku metu koja ima i poznat brend i infrastrukturu koju je teško izgraditi od nule.
Najveće pitanje sada nije samo hoće li Castlelake uspjeti zaključiti posao. Pitanje je što bi EasyJet postao nakon mogućeg povlačenja s burze. Privatno vlasništvo moglo bi mu dati više prostora za dugoročne odluke, posebno u floti i paket-aranžmanima. No moglo bi ga i usmjeriti prema agresivnijem financijskom upravljanju u industriji koja već posluje s niskim maržama i vrlo je osjetljiva na cijene goriva, regulaciju, radne odnose i političke šokove.
Drugim riječima, Castlelake ne pokušava kupiti samo aviokompaniju. Pokušava kupiti pristup europskim putnicima, turističkoj potražnji i zračnim lukama koje su desetljećima stvarale vrijednost za EasyJet. Ako posao dođe u fazu realizacije, to bi mogao biti jedan od najvažnijih signala da se europsko zrakoplovstvo nakon pandemije i energetske krize vraća starom obrascu: slabija burzovna valuacija, jaki strateški resursi i investitori spremni preuzeti rizik koji javno tržište više ne želi nositi.
