

Dok Europa pokušava izgraditi elektroenergetski sustav koji se sve više oslanja na vjetar i sunce, jedan nizozemski startup tvrdi da bi dio odgovora mogao biti u jednom od najstarijih i najobičnijih materijala na svijetu: željezu.
Amsterdamski Ore Energy potpisao je dogovor s nizozemskim dobavljačem energije i telekomunikacijskih usluga Budget Thuis o uvođenju do 1 GWh dugotrajnog skladištenja energije temeljenog na iron-air baterijama. Prva faza, kapaciteta 400 MWh, trebala bi biti isporučena 2028. godine.
Na papiru, tehnologija zvuči gotovo neobično jednostavno. Baterije koriste željezo, vodu i zrak, a energiju pohranjuju kroz proces koji se često opisuje kao kontrolirano i reverzibilno “hrđanje”. Kada se baterija prazni, željezo reagira s kisikom i pretvara se u željezni oksid, oslobađajući energiju. Kada se puni, električna energija obrće proces i ponovno pretvara “hrđu” u metalno željezo.
No upravo ta jednostavnost mogla bi biti njezina najveća prednost.
Za razliku od litij-ionskih baterija, koje su dominantne u električnim automobilima i kratkoročnom skladištenju električne energije, iron-air sustavi nisu zamišljeni za brzu isporuku velike količine energije u kratkom vremenu. Njihova uloga je drugačija: spremati višak obnovljive energije tijekom više dana i vraćati ga u mrežu kada nema dovoljno sunca ili vjetra.
To je sve važnije pitanje za Europu. Stari kontinent ubrzano gradi solarne i vjetroelektrane, ali električne mreže i skladišni kapaciteti često ne prate taj tempo. Rezultat su zagušenja mreže, povremeno ograničavanje proizvodnje obnovljive energije i veća ovisnost o plinskim elektranama kada proizvodnja iz obnovljivih izvora padne.
Ore Energy tvrdi da njegove baterije mogu isporučivati energiju do 100 sati, što ih stavlja u kategoriju dugotrajnog skladištenja energije. Takva tehnologija nije zamjena za litij-ionske baterije, nego dopuna. Litij je pogodan za kratke i brze cikluse, primjerice nekoliko sati stabilizacije mreže. Željezo-zrak baterije ciljaju drugi problem: višednevne rupe u proizvodnji obnovljive energije.
Nizozemska je posebno zanimljivo tržište za ovakvu tehnologiju. Zemlja ima snažan rast solarnih kapaciteta, značajne ambicije u offshore vjetru i jedan od najizraženijih problema zagušenja elektroenergetske mreže u Europi. U takvom okruženju, jeftino višednevno skladištenje energije više nije samo ekološki ideal, nego infrastrukturna potreba.
Ore Energy je već prošle godine spojio pilot iron-air sustav na nizozemsku mrežu u Delftu, što je kompanija predstavila kao važan korak prema komercijalnoj primjeni. Pilot je trebao pokazati da se sustav može integrirati u postojeću distribucijsku mrežu i raditi u stvarnim uvjetima, izvan laboratorija.
Šira poslovna logika iza tehnologije je jasna. Ako Europa želi manje ovisiti o uvozu fosilnih goriva i kritičnih sirovina, potrebne su joj baterije koje se mogu proizvoditi od široko dostupnih materijala. Željezo je jeftino, obilno i reciklabilno. U usporedbi s litijem, niklom ili kobaltom, politički i opskrbni rizici znatno su manji.
To ne znači da je put do masovne primjene jednostavan. Iron-air baterije i dalje su nova tehnologija u komercijalnom smislu. Investitori, mrežni operatori i energetske kompanije morat će vidjeti dokaze o dugotrajnoj pouzdanosti, učinkovitosti, održavanju i stvarnim troškovima u velikim projektima. Energetska industrija sporo prihvaća tehnologije koje još nemaju višegodišnju operativnu povijest.
Postoji i pitanje učinkovitosti. Iron-air baterije mogu biti vrlo privlačne za dugotrajno skladištenje, ali nisu nužno najbolji izbor za svaku primjenu. U sustavima u kojima je važna brza reakcija, visoka energetska gustoća ili veliki broj dnevnih ciklusa, litij-ionske baterije i dalje imaju prednost. Upravo zato se očekuje da će buduće mreže koristiti kombinaciju više tehnologija, od litija i natrija do flow baterija, vodika i dugotrajnog skladištenja na bazi željeza.
