Menu
Ambicija i pritisak često dolaze zajedno. Problem nastaje kada stres prestane biti povremeni poticaj i postane trajno stanje. U poslovnom svijetu koji nagrađuje brzinu, stalnu dostupnost i rezultate, sposobnost očuvanja mentalnog zdravlja sve više postaje profesionalna vještina, a ne samo privatna stvar zaposlenika.
Poruka je stigla u 22:47. Nije bila hitna, barem ne u uobičajenom smislu te riječi. Nitko nije izričito tražio odgovor iste večeri. Ipak, zaposlenik uzima telefon, odgovara i nekoliko minuta kasnije ponovno razmišlja o poslu koji je, barem formalno, završio prije nekoliko sati.
Takve situacije dobro opisuju jedan od paradoksa suvremenog rada. Tehnologija nam je omogućila veću fleksibilnost, ali je istodobno izbrisala granicu između radnog i privatnog vremena. Konkurencija je sve veća, promjene su sve brže, a osjećaj da uvijek postoji netko tko radi više, odgovara brže ili postiže bolje rezultate nikada nije bio prisutniji — dovoljno je otvoriti LinkedIn.
Stres sam po sebi pritom nije nužno loš. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) opisuje ga kao prirodnu reakciju na zahtjevne situacije te navodi da određena razina stresa može pomoći ljudima da odgovore na svakodnevne izazove. Problem počinje kada pritisak postane pretjeran i dugotrajan, što može utjecati na koncentraciju, san te fizičko i mentalno zdravlje.
Za poslodavce je to istodobno i ozbiljno poslovno pitanje.
WHO procjenjuje da se zbog depresije i anksioznosti globalno izgubi oko 12 milijardi radnih dana godišnje, uz približno bilijun dolara izgubljene produktivnosti. Među čimbenicima koji mogu ugroziti mentalno zdravlje zaposlenika navode se pretjerano radno opterećenje, nedostatak kontrole nad vlastitim poslom, nesigurnost zaposlenja, nedovoljna podrška nadređenih i nejasno definirane odgovornosti.
Najnoviji Gallupovi podaci daju zanimljivu sliku i za Hrvatsku. Oko 31 posto zaposlenih u Hrvatskoj navelo je da je prethodnog dana osjećalo visoku razinu stresa. To je manje od europskog prosjeka od 39 posto i globalnog prosjeka od 40 posto, ali i dalje znači da se s izraženim stresom tijekom prosječnog radnog dana susreće gotovo svaki treći zaposleni u Hrvatskoj.
Na razini Europe problem je još rašireniji. Europska agencija za sigurnost i zdravlje na radu (EU-OSHA) navodi da gotovo 45 posto radnika kaže da je izloženo čimbenicima koji mogu negativno utjecati na njihovo mentalno zdravlje. Stres, anksioznost i depresija među najčešćim su zdravstvenim problemima povezanima s radom.
No postoji važna razlika između stresa koji proizlazi iz zahtjevnog posla i radnog okruženja u kojem je kronični stres postao normalno stanje.
Rok koji se povremeno mora ispuniti nije isto što i organizacija u kojoj je svaki rok hitan. Ambiciozan cilj nije isto što i sustav u kojem nijedan rezultat nikada nije dovoljno dobar. Povremeni rad navečer nije isto što i kultura u kojoj se podrazumijeva da su zaposlenici stalno dostupni.
Upravo tu počinje ozbiljna rasprava o mentalnom zdravlju na radnom mjestu.
Jedan od najvećih izvora poslovnog stresa nije nužno količina posla, nego osjećaj da se sve mora napraviti odmah.
Kada je svaki e-mail hitan, svaki sastanak prioritetan, a svaki projekt „ključan za kompaniju“, zaposlenik postupno gubi mogućnost razumnog određivanja prioriteta.
Jednostavan pristup može pomoći: svakog jutra odredite najviše tri zadatka koja taj dan doista moraju biti završena.
Sve ostalo dolazi nakon toga.
Takav pristup ne znači manjak ambicije. Naprotiv, pomaže smanjiti rasipanje pažnje na desetke zadataka koji stvaraju osjećaj zauzetosti, ali ne donose jednaku vrijednost.
Konkurencija može biti snažan motivator. Problem nastaje kada se vlastiti profesionalni uspjeh počne mjeriti isključivo prema onome što postižu drugi.
Kolega je dobio promaknuće. Bivši kolega pokrenuo je startup. Netko na LinkedInu postao je direktor prije tridesete. Drugi je upravo osigurao milijunsku investiciju.
Društvene mreže pritom uglavnom prikazuju najbolje trenutke tuđih karijera, dok vlastiti život promatramo sa svim njegovim pogreškama, dvojbama, zastojima i lošim danima.
Korisnija usporedba zato je ona sa samim sobom: jesam li danas stručniji nego prije godinu dana, imam li veću odgovornost, učim li nešto novo, napredujem li financijski i profesionalno u smjeru koji želim?
Karijera vrlo rijetko napreduje ravnom linijom.
Pametni telefon praktički je smjestio ured u džep svakog zaposlenika.
To ipak ne znači da zaposlenik mora biti dostupan 24 sata dnevno.
Ako posao ne zahtijeva stvarnu pripravnost, korisno je odrediti vrijeme nakon kojeg se poslovne poruke i obavijesti više ne provjeravaju. Čak i jednostavne promjene, poput isključivanja obavijesti za poslovni e-mail, mogu stvoriti potrebnu psihološku distancu od posla.
Granice ne moraju biti drastične. Ponekad je dovoljno odlučiti da se poslovni e-mail nakon određene večernje ure više ne provjerava ili da se tijekom vikenda poslovne aplikacije otvaraju samo kada za to postoji stvarna potreba.
Odmor nije suprotnost produktivnosti.
On je jedan od njezinih preduvjeta.
U gotovo svakoj karijeri postoje razdoblja kada nekoliko dodatnih sati rada može riješiti problem.
No ako je prekovremeni rad potreban iz tjedna u tjedan samo kako bi se redovni posao uopće mogao završiti, problem više nije individualna produktivnost.
Možda je opseg posla prevelik. Možda nedostaje ljudi. Možda su procesi loše organizirani. Možda su prioriteti nejasni ili se prečesto mijenjaju.
WHO upravo pretjerano radno opterećenje, nedovoljan broj zaposlenih, dugo ili nefleksibilno radno vrijeme te nedostatak kontrole nad vlastitim poslom navodi među važnim rizicima za mentalno zdravlje na radnom mjestu.
Drugim riječima, aplikacija za meditaciju teško može riješiti problem radnog mjesta na kojem jedna osoba dugoročno obavlja posao za dvije.
Kada se obveze nagomilaju, san često postaje prvo područje na kojem ljudi pokušavaju „uštedjeti vrijeme“.
Kratkoročno to može izgledati kao dobra računica.
Dugoročno uglavnom nije.
Nedovoljno odmora može negativno utjecati na koncentraciju, emocionalnu stabilnost i sposobnost donošenja odluka — upravo na one sposobnosti koje su najvažnije na zahtjevnim poslovima.
WHO među čestim posljedicama izraženog stresa navodi i poteškoće sa spavanjem i koncentracijom.
Za zaposlenike čiji posao zahtijeva puno razmišljanja, procjenjivanja i donošenja odluka, san zato nije samo zdravstveno pitanje. Može se promatrati i kao jedan od osnovnih preduvjeta kvalitetnog rada.
Jedna od manje očitih opasnosti ambiciozne karijere pojavljuje se kada odgovor na pitanje „tko sam?“ postane gotovo jednak odgovoru na pitanje „što radim?“.
To može funkcionirati dok posao ide dobro.
Problem nastaje kada dođe otkaz, poslovni neuspjeh, izgubljeni klijent, propušteno promaknuće ili jednostavno razdoblje slabijih rezultata.
Ljudi koji izvan posla održavaju prijateljstva, obiteljske odnose, hobije, fizičku aktivnost ili druge interese imaju dodatne izvore zadovoljstva i osjećaja napretka koji nisu izravno povezani s poslovnim rezultatima.
Karijera može biti iznimno važan dio života.
Ne mora biti cijeli život.
Postoji granica između uobičajenog poslovnog stresa i stanja koje počinje ozbiljnije narušavati svakodnevno funkcioniranje.
Dugotrajni problemi sa spavanjem, izražena tjeskoba, kontinuirana razdražljivost, poteškoće s koncentracijom ili osjećaj da se osoba više ne može oporaviti ni nakon nekoliko slobodnih dana nisu nešto što bi trebalo prihvatiti kao neizbježnu cijenu uspješne karijere.
U takvoj situaciji razgovor s liječnikom, psihologom ili drugim kvalificiranim stručnjakom može biti razuman sljedeći korak.
Traženje stručne pomoći nije profesionalni neuspjeh, jednako kao što odlazak liječniku zbog fizičkog problema ne znači da netko nije dovoljno dobar u svom poslu.
Posljednjih godina korporativni wellness često je mentalno zdravlje svodio na individualni zadatak: meditirajte, vježbajte, bolje organizirajte vrijeme i naučite upravljati stresom.
Sve to može pomoći.
Ali postoji granica do koje pojedinac može nadoknaditi loše upravljanje i lošu organizaciju posla.
EU-OSHA naglašava da psihosocijalne rizike treba promatrati kao organizacijski, a ne isključivo individualni problem te njima upravljati jednako sustavno kao i drugim rizicima na radnom mjestu.
WHO također preporučuje da poslodavci mijenjaju same uvjete rada — primjerice boljom organizacijom, jasnijom komunikacijom, edukacijom menadžera i smanjivanjem prepoznatih izvora stresa — umjesto da svu odgovornost prebacuju na zaposlenike.
To je važna poruka za menadžere.
Tvrtka ne može njegovati kulturu kroničnog preopterećenja, a zatim očekivati da će nekoliko radionica o upravljanju stresom riješiti posljedice takvog načina rada.
Ozbiljan posao gotovo uvijek donosi određenu razinu pritiska.
Tvrtke se natječu. Rokovi postoje. Klijenti odlaze konkurenciji. Projekti mogu propasti. Ljudi griješe. Ponekad je potrebno određeno vrijeme raditi intenzivnije nego što bismo željeli.
Cilj mentalno zdravog radnog mjesta zato nije ukloniti svaki stres.
Cilj je stvoriti okruženje u kojem postoji jasna razlika između povremeno intenzivnog razdoblja i trajnog izvanrednog stanja.
Najuspješnije organizacije budućnosti možda neće biti one u kojima zaposlenici rade najmanje. Vjerojatnije je da će to biti kompanije koje razumiju kada od ljudi treba tražiti maksimum — ali i kada im moraju omogućiti da se odmore i oporave.
Jer zaposlenik koji mjesecima funkcionira na granici iscrpljenosti možda još uvijek dolazi na posao.
Možda još uvijek odgovara na poruke.
Možda čak i dalje ostvaruje dobre rezultate.
Ali to ne znači da je takav način rada dugoročno održiv.
A u poslovnom svijetu koji toliko govori o održivosti kapitala, energije i poslovnih modela, možda je vrijeme da se ozbiljnije počne govoriti i o održivosti ljudi.
