Sjećate li se dana kad ste zaključili da vam je suđeno pisati? Trenutka kad ste napokon napisali prvi tekst, uredili ga i držali drhtavi prst iznad miša kako biste napokon skupili hrabrost da stisnete taj Publish na besplatnom blogu lošeg dizajna i objavite cijelom svijetu svoje remek djelo?

Remek djelo koje vjerojatno nije naišlo na reakcije kakve ste očekivali ali u tom trenutku ta činjenica nije bila ni najmanje važna. Važan je bio samo onaj osjećaj da ste napokon  javno objavili svoj tekst i postali pravi pisac. Ili ste tako barem mislili.

Zajednička karakteristika svih pisaca je da su osjetljivi na svoj posao, pomalo narcisoidni, pate od weltschmerza i sve shvaćaju ozbiljno pa biste mogli stradati čak i ako potpuno nedužno ispitujete nešto što vam nije jasno, a pisac to smatra neprimjerenim.

Što nikada ne smijete reći piscu želite li izvući živu glavu?

Dobro je imati hobi

Slažem se da je hobi uvijek dobra ideja, problem je u tome što većina pisaca ne misli da je pisanje hobi. Svi pišu s nekim razlogom. Neki bi željeli pronaći izdavača za svoju knjigu pa se pisanjem bloga ili kolumni brendiraju. Drugi žele razviti svoj posao pa otvore poslovni blog. Neki pišu bez ikakvih konačnih ciljeva jer se jednostavno moraju kreativno izraziti.

Svatko tko piše i uživa u pisanju, neovisno o tome piše li knjige ili tekstove za novine, portale i blogove, a riječ je o dovoljno upornom pojednicu ili pojedinki da konstantno objavljuje novi sadržaj, najvjerojatnije ne gleda na svoj posao kao na hobi.

Teško je biti ustrajan u hobiju dovoljno dugo da nakon nekog vremena ne odustanete i pobjegnete glavom bez obzira posebno kad shvatite koliko taj hobi oduzima vremena.

U hobi spadaju pecanje, skupljanje salveta, šaranje po bojankama za odrasle, maljanje vodenim bojama po papiru svaka 4 mjeseca. Sjedenje pred laptopom, istraživanje tema, pisanje bilješki, prenošenje misli na (digitalni) papir, traženje grešaka i uređivanje teksta…ne, to nije hobi.

Kako imaš toliko vremena za pisanje?

Blago tebi što imaš toliko vremena, da ga bar ja imam, reakcija je mnogih kad otkriju da pišete. S vremenom obično postoji jedna velika zabluda – mnogi misle kako neki ljudi imaju više ili manje vremena od drugih. Osobno ne vjerujem u tu teoriju, a reći ću vam i zašto.

Dan traje 24 sata i svima traje jednako. Organizacija vremena je vještina koja se uči, a raspolaganje vremenom je stvar prioriteta. Želite li za nešto pronaći vrijeme, pronaći ćete ga. Ne želite li pronaći vrijeme, pronaći ćete izgovor.

Ne može biti jednostavnije od toga. Mislite li da netko ima puno vremena, bolje pitajte tu osobu za savjet o upravljanju vremenom i stvaranju vremena za prioritete. Mogli biste naučiti nešto korisno.

Želiš li se proslaviti?

Mnogi ljudi rade nešto što vole u potpunoj anonimnosti čak i pod pretpostavkom da nikada nitko ne otkrije što rade. Drugi rade nešto što vole i objavljuju to javno na internetu kako bi cijeli svijet mogao vidjeti i hvaliti ih.

Ipak, to što netko objavljuje javno sadržaj ne znači da se želi proslaviti. Ne žele svi biti poznati, a i ako žele, to stvarno nije ničija briga pa s tim na umu nije ni pristojno ispitivati ljude žele li biti slavni.

Zarađuješ li od pisanja?

Moram li izabrati najnepristojniju stvar koju netko može uputiti bilo kome onda bi pitanje o zaradi bilo na prvom mjestu. Hodate li ulicom i ispitujete li nepoznate ljude koliku imaju plaću? Pitate li članove svoje šire obitelji, prijatelje, poznanike i suradnike kolika im je plaća?

Nisam ni mislila. Onda nemojte ispitivati ni pisce zarađuju li od pisanja jer je riječ o jako osobnom i neprimjerenom pitanju kojim jako zadirete u privatnost i stvari koje vas se ni najmanje ne tiču.

Gdje se može pročitati ono što pišeš?

Iako zvuči kao potpuno nevino pitanje ovdje je često skrivena prava namjera, a to je traženje životopisa na diskretan način. Jedini način da se netko dokaže kao “pravi pisac” je da izlista nekoliko objavljenih knjiga, dnevnih novina, časopisa i publikacija u kojima redovno objavljuje sadržaj.

Neovisno o tome što ste objavili i tko je objavio vaš sadržaj, najbolji način na koji možete odgovoriti na pitanje je “Oh, možeš me čitati na mom blogu” i šokirati ih do kraja.

Super, a koji ti je pravi posao?

Mnogi će pretpostaviti da pisanje nije pravi posao. Neće moći shvatiti da postoji osoba kojoj je pisanje karijera jer je copywriter, bloger, kolumnist ili pisac. Automatska je pretpostavka da takva osoba mora imati ili još jedan “pravi” posao ili jako bogatog partnera/obitelj koji su voljni financirati lude hirove.

I dok će se svi pisci složiti da pisanje nije baš najunosniji posao na svijetu osim za šačicu pisaca, spremno će se složiti i da je to posao koji oduzima više vremena nego što bi se očekivalo i ne može biti “praviji” nego što već je.

Tko zna, možda napišeš novog Harryja Pottera!?

I dok je donekle zdrava i očekivana pretpostavka da mnogi pisci žele od svog pisanja početi ozbiljno zarađivati i vidjeti svoje knjige na vrhu top ljestvica najpopularnijih i najprodavanijih knjiga, pogrešna je pretpostavka da tomu svi teže.

Osim toga, ukoliko je nekome uzor Faulkner, teško da želi napisati sljedeći “Kamen mudraca”.

Otkuda ti samo toliko ideja?

Ovo je najčešće i najofucanije pitanje koje se piscu može postaviti. Iako je prosječnoj osobi koja jedva pročita dnevni horoskop, a kamoli napiše 2 suvisle rečenice, potpuno neshvatljivo kako itko može imati toliko ideja i inspiracije, pokušajte shvatiti da je svatko tko piše čuo to pitanje previše puta da bi na njega odgovorio.

Imate li baš potrebu odgovoriti, pokušajte sljedeće:”Pitanje nije otkud mi toliko ideja nego kako zaustaviti glasove u glavi da mi daju tolike ideje. Imaš savjet?” Nakon toga vas dotična osoba vjerojatno neće više ništa pitati i pristojno se udaljiti od vas i vaših glasova.

Koliko ti treba da napišeš nešto?

Sudeći po uputama na pakiranju, bez iznimke mi svaki put treba 45 minuta ako pečem na 180 stupnjeva u pećnici s gornjim i donjim grijačima.

Ti znaš pisati, daj mi napiši….

Ovo je nešto s čim se morate pomiriti. Onog trenutka kad ljudi čuju da pišete pokušat će vas iskoristiti tamo gdje im je potrebno. Pa ćete se tako odjednom naći pred hrpom zahtjeva da napišete lektire, seminare, eseje, mailove, molbe, tužbe, žalbe i pisma jer ste vi pisac i vama to lako i brzo ide.

Pisat ćete besplatno naravno, i tako imate previše vremena i još uvijek nemate pravi posao.