Menu
2016. godine bila je moja 10. godišnjica braka. Brak čini okosnicu mog društvenog identiteta, u njemu se preklapaju obitelj i prijateljstvo, a istovremeno je i temelj na kojem su se razvili moji značajni odnosi s drugima.
Prije sam mislio da ću postati sebičniji kada ću dobiti dijete jer ću usmjeriti pozornost na propagiranje vlastitih gena, a ne na razmatranje čovječanstva kao cjeline. No, shvatio sam da sam kao roditelj postao uzor, a to me potiče da postanem bolja osoba. U meni sada ima mnogo više empatije nego prije.
Također sam mislio da krug života podrazumijeva brigu za djecu jer su moji roditelji brinuli za mene, ja brinem o svojoj djeci koja će se brinuti za svoju djecu itd. Odgoj prelazi iz jedne generacije u drugu, a zauzvrat se dobije dar ''uloge bake ili djeda''. Nedavno sam imao priliku vidjeti koliko su podrške i njege zahtijevali moji baka i djed te kako se vaše dužnosti kao djeteta vraćaju vašim roditeljima u starijoj dobi. Provoditi vrijeme s našim roditeljima i biti uz njih kada im je to potrebno, naš je najbolji dar njima.
U nastavku članka donosim pregled nekoliko knjiga koje sam pročitao u potrazi za odgovorom kako biti bolji otac, suprug i sin.
Prije nego što sam dobio svoju djecu, bio sam naklonjen ''sebičnoj'' školi roditeljstva Bryana Caplana. Ideja je sljedeća:
Messy Tima Harforda sadrži sjajno poglavlje o otvorenosti i prilagodljivosti, s mnogo poučnih savjeta za roditelje. Osobito mi se svidjela usporedba ljestva i zida za penjanje: budući da su prečke na ljestvama istog smjera i na jednakoj udaljenosti, djeca kad ih prelaze prestanu razmišljati, dok su zidovi za penjanje, ili još bolje – stabla, mnogo bolji! 'Neuredniji su' i opasniji, a djeca se mogu i vole prilagoditi riziku.
Kada se djeca međusobno posvađaju, jako teško ih se može potaknuti da se ponovno lijepo igraju zajedno. Strategija koju ja koristim jest da se im u tim trenucima nametnem kao smetnja i postanem im još veći problem. S obzirom da je cilj opće harmonije veći od harmonije tima, njihovo se ponašanje poboljšava. Dajte djeci zajedničke ciljeve i promatrajte njihov napredak.
Dok je slavna Descartesova misao: "Mislim, dakle jesam"; mi bismo mogli reći: "Mislim, dakle mogu promijeniti ono što jesam" (str.278). Vjerujem u osobni razvoj i volio bih ga usaditi svojoj djeci.
Neposredno prije petog rođendana moje kćeri Hope, pokušao sam riješiti klasičan Marshmallow test (vidi Marshmallow test, Walter Mischel). Zanimljivo, ja nisam uspio, no moja djeca su u njemu bila bolja od mene! Test je sljedeći:
Ovo je jedan od testova samokontrole, što je važan preduvjet za samostalnost. Ali svrha eksperimenta nije stvarno kategorizirati vaše dijete. Ne radi se o mjerenju opsega njihove samokontrole. Više je riječ o tome kako se suočavaju sa situacijama koje zahtijevaju samokontrolu, a pritom pomoću te osnove razvijati njihove ostale vještine.
U situacijama u kojima želite vježbati samokontrolu, presudno je prepoznati potrebu promjene s 'burnog' razmišljanja na 'hladno'. Mischel predlaže kako:
Naposljetku, ono što je ovdje zajedničko je generiranje kognitivne udaljenosti između sebe i iskušenja. Budućnost možete učiniti zanimljivijom zamišljajući zadovoljstvo koje ćete imati nakon što postignete svoj cilj.
Vide li naša djeca kako smo oštri prema samima sebi i odgađamo se nagraditi? Teško jer puno naših sitnih zadovoljstva (primjerice čaša vina uz film) dolazi kada ona spavaju. No, mi bismo im svakako to trebali pokazati. Naravno, naš glavni cilj je da dobro ponašanje postane njihov unutarnji cilj, stoga se ne nagrađuje ponašanje, već ponašanje vidimo kao nagradu u samoj sebi.
"Ako niste dosljedni i oštri ste prema svojoj djeci, a slabiji prema samima sebi, velike su šanse da će djeca usvojiti standarde samo-nagrađivanja koje ste vi oblikovali, a ne one koje ste im nametnuli" (Mischel, str .225)
Pobrinite se da su vaši zadaci progresivno teži. Da, dobar je osjećaj kada izglačate sve košulje i zaslužujete pivo nakon toga. No postajete li bolji? (Ne!) Zato je sviranje glazbenog instrumenta dobar način razvoja – ono ne postaje lakše kada postanete bolji u njemu. Činite stvari koje imaju potencijal za neograničeni rast.
Ako ste u dilemi i ne možete se odlučiti za jednu opciju, pokušajte ih prethodno proživjeti. Naš instinkt je da pomognemo svojem sadašnjem mišljenju onime što bi naše 'ja' u budućnosti učinilo. Umjesto toga, trebali bismo shvatiti će naše buduće 'ja' biti poprilično slično našem sadašnjem 'ja'. Ako nam danas nešto nije ugodno činiti, ne trebamo se prisiljavati da to činimo i dalje, protiv svoje volje.
"Kad se mojim diplomiranim studentima posreći da imaju više od jedne ponude za posao i muče se oko odluke, predložim im da zamisle život u svakom od tih poslova, što konkretnije i preciznije mogu, jedan cijeli dan. Baš kao da upravo sada rade taj posao."(Mischel, str. 133)
Na kraju, Mishel (str. 251) donosi nekoliko dimenzija koje izgrađuju karakter. Smatram da je korisno razmišljati o tome možete li pronaći dobre primjere za svaku od njih
Mislim da sam bolji muž kada sam aktivan, opušten i kad dobro komuniciram. Da bi se te stavke poboljšale, smatram da je važno sljedeće:
Primjer iz knjige: Greg je otvoreniji tip osobe, a Emily je zamišljenog karaktera. On želi redovite velike zabavne večere s puno gostiju, dok ona naginje provođenju mirnih večeri. Rješenje za njih je organiziranje veće zabave jednom mjesečno, a Emily se nije dužna družiti se ukoliko se taj dan ne osjeća tako.
Svakako bih preporučio Being Mortal Atula Gawandea. Cilj moderne zdravstvene zaštite je održati starije osobe na životu, no to obično zbog toga što nam je neugodno razgovarati sa starijima o tome kakva kvaliteta života je važna za njih i kakve su preinake oni spremni učiniti. Zato što često odgađamo ovaj razgovor do onda kada je već prekasno, brinemo za starije na nametljiv, skup i nezadovoljavajući način. To možemo spriječiti pravovremenim razgovorom sa starijima o tome u kakvom bi domu voljeli živjeti.
