Menu
Davno su prošla vremena kad je bilo dovoljno da se tek sastanu predstavnici Organizacije zemalja proizvođača nafte (OPEC) pa da čitav svijet mora strepiti od nove, još veće cijene nafte. Umjesto toga, sve je manje jasno oko čega se uopće žele i mogu dogovoriti...
Zato i jest bilo pravo iznenađenje kad su na ministarskoj razini na konferenciji u Alžiru koncem rujna ipak donijeli zajedničku namjeru kako će smanjiti ponudu nafte svjetskom tržištu. To svakako neće biti smanjivanje nakon kojeg će, kao u sedamdesetima prošlog stoljeća, itko morati stajati u redu pred benzinskim postajama. (Radi se o smanjenju za manje od jedan posto dnevne potrošnje nafte u svijetu.) Ali i tih 750 tisuća barela manje dnevno za svjetsko tržište je najveće smanjivanje dogovoreno nakon financijske krize 2008.
U Alžiru je odlučeno i kako će nove kvote biti konačno dogovorene na sastanku na vrhu zemalja OPEC-a koncem studenog. Do tada trebalo bi dogovoriti još samo jednu "sitnicu": koliko točno manje nafte će svaka zemlja OPEC-a onda smjeti nuditi tržištu. A postići takvu slogu među zemljama gdje mnoge od njih, makar sjede na zalihama nafte, već kronično pate od prazne državne blagajne je golema zadaća. Još od rujna traju susreti i razgovori predsjednika i premijera zemalja izvoznika nafte, ali uvijek iznova se čuju izjave koje svjedoče koliko je teška ta zadaća.
Posljednja se čula iz Iraka: prošlog tjedna je Bagdad opet podsjetio svoje kolege u OPEC-u kako ta zemlja u svakom slučaju mora biti izuzeta iz smanjivanja kvota jer im je novac prijeko potreban za borbu protiv terorista IS-a. Zato Irak ne može pristati na bilo kakav dogovor koji bi smanjio prihod novca u njegovu državnu blagajnu. Utoliko su i ekonomski stručnjaci koji prate razvoj svjetske cijene nafte više skloni pretpostavci kako se zapravo ništa neće dogoditi niti smanjivati - barem ne u dogledno vrijeme.
No pomoć Organizaciji zemalja izvoznika nafte je došla s neočekivane strane: iz Rusije. Ta zemlja nije članica OPEC-a, ali je ruski predsjednik Vladimir Putin prije dva tjedna izjavio kako će se njegova zemlja "priključiti svakoj zajedničkoj inicijativi smanjivanja kvote eksploatacije nafte". Ta izjava je iznenadila i svjetsko tržište tako da je cijena nafte "skočila od veselja" na nešto preko 50 dolara po barelu, što je ovogodišnji rekord. A izjava vladara Kremlja je podjednako iznenadila - i njegove najbliže suradnike.
Jer samo dan kasnije se oglasio direktor najveće ruske naftne kompanije Rosneft i izjavio da, što se njegove tvrtke tiče, smanjivanje nije moguće. Ubrzo nakon toga se oglasio i ruski ministar energetike sličnom izjavom kako Rusija neće smanjivati količinu nafte koju će nuditi tržištu. Ali onda je vjerojatno uslijedio ne baš ugodan razgovor vladara Kremlja s tim njegovim podanicima tako da je taj isti ministar energetike, Aleksander Novak, nakon toga izjavio kako su najvažnije ruske naftne kompanije "spremne smanjiti svoju kvotu".
"Jeftina" nafta koju trošimo u posljednje vrijeme jest i posljedica činjenice da su značajno smanjeni troškovi njezine eksploatacije. Još 2014. je cijena barela nafte bila oko 100 dolara, a u međuvremenu je padala čak i ispod 40 dolara. Ali za proračune mnogih zemalja koje su računale s mnogo većim prihodima od svoje nafte je to sad golem problem. Među njima je i Rusija koja trpi i zbog sankcija Zapada protiv te zemlje uvedenih zbog aneksije Krima. Utoliko i Harald Hecking iz Instituta za energetiku pri sveučilištu u Kölnu smatra: "Rusija će smanjiti svoju kvotu ako zemlje OPEC-a budu složne u tome." Računica je jasna: ako se smanji ponuda, povećat će se cijena tako da će se i s manjom količinom zarađivati možda i isto toliko. Ali u toj računici je presudan jedan čimbenik: ako svi budu složni. A to nipošto nije lako postići.
To je jasno i predsjedniku Venezuele Nicolasu Maduru. Njegova zemlja leži na jednom od najbogatijih nalazišta nafte na našem planetu, ali usprkos tome - i baš zato što čitava država ovisi o svojoj nafti - je državna blagajna već kronično žalosno prazna. Zato sad neumorno obilazi druge članice OPEC-a kako bi, kao što je izjavio koncem prošlog tjedna u Azerbajdžanu, "došli do nove formule stabilnosti u sljedećih deset godina" u isporuci, ali i cijeni nafte.
Maduro je iz te zemlje produžio u Iran koji je dugo vremena bio jedan od glavnih razloga nesloge u OPEC-u. Načelni dogovor o smanjivanju kvote u Alžiru je tek postignut nakon što je Saudijska Arabija učinila ustupak svom starom rivalu i pokazala spremnost da Rijad smanji kvotu u većoj mjeri nego što bi to trebao učiniti Teheran. Iranu je ljuto potreban novac za njegovu infrastrukturu, pogotovo sad nakon što su prekinute sankcije Zapada protiv te zemlje. Utoliko je i Iran, kao što je tom prigodom ponovio i iranski predsjednik Hasan Ruhani, "spreman podržati svaku inicijativu koja bi vodila pravednim kvotama i poštenoj cijeni nafte".
Opet, tu je ključno poimanje "pravednih kvota" gdje svaka zemlja ima svoje predodžbe. U svakom slučaju, predsjednik Venezuele ne odustaje od svoje zadaće: "Prelazimo oceane i kontinente kako bismo postigli stabilan savez zemalja OPEC-a i zemalja koje nisu članice te organizacije." Zato Maduro svakako želi posjetiti i Moskvu.
No stručnjaci nisu baš sigurni, čak i da se postigne sporazum među zemljama OPEC-a i čak da onda taj sporazum prihvati izuzetno važna zemlja na tržištu nafte kao što je Rusija - da će to onda doista dugo potrajati i da će OPEC doista vratiti svoju presudnu ulogu u formiranju cijene nafte. Naravno, ako se sporazum postigne, kratkoročno su posljedice jasne: "Na neko vrijeme naravno da bi takvo partnerstvo isprva dovelo do povećanja svjetske cijene nafte", objašnjava nam Harald Hecking.
No samo do određene granice: uvijek iznova se čuju upozorenja o mračnoj budućnosti kad budemo potrošili sve naše zalihe crnog zlata. To se gotovo sigurno neće dogoditi za naših života: nafte će još vrlo dugo biti. Ali posve je drugo pitanje: hoće li se isplatiti njezina eksploatacija? Što je nafta skuplja, kompanijama se više isplati eksploatacija i tamo gdje su troškovi veći.
A ako cijena nafte dogovorom zemalja OPEC-a uz Rusiju naraste iznad određene granice, prije svega će se naftašima u Sjedinjenim Američkim Državama isplatiti posegnuti za tim manje unosnim nalazištima. To se prije svega odnosi na nalazišta gdje je nafta "zarobljena" u ležištima škriljevca - a takvih nalazišta nema malo. "Analize pokazuju da je eksploatacija iz takvih nalazišta u međuvremenu postala mnogo učinkovitija." To znači da bi se ona isplatila već kod cijene od 40 dolara za barel, a kod 60 dolara bi se na svim takvim nalazištima već radilo punom parom. Naravno, sve dok ponuda opet ne spusti cijenu ispod razine isplativosti.
Jer upravo ta nafta iz škriljevca je prije dvije godine i dovela do pada svjetske cijene nafte sve do toga da su mnoga nalazišta opet zatvorena. No to je onda i jasna granica za zemlje OPEC-a: usprkos nadanjima Venezuele, potrebama Irana i željama Iraka, one se mogu dogovoriti i cijena nafte može nešto narasti. Ali je veoma malen prostor oko trenutne cijene od pedesetak dolara po barelu gdje bi cijena ostala stabilna neko dogledno vrijeme, misle energetski stručnjaci.
Izvor: DW
