Menu
Mada Hrvatska ima velike poljoprivredne površine, uvozi više hrane nego što izvozi. Većini stručnjaka je teoretski jasno što bi se trebalo poduzeti da se to promijeni. Ali kako to provesti u praksi, pita se DW...
Između više pojedinačnih segmenata hrvatske privrede koji vape za oporavkom, a koji će predstavljati veliki izazov (i) novoj garnituri Vlade RH, poljoprivreda bez ikakve sumnje spada u prvi red prioriteta. Razmjeri propasti agrara u Hrvatskoj s kraja 20. stoljeća naovamo, medijski su naveliko već „opjevani“; uvoz hrane odavno je nadmašio izvoz, što znatnim dijelom ima svoje uzroke u općem privilegiranju trgovine nauštrb domaće proizvodnje. Ipak, većini aktera u samoj hrvatskoj poljoprivredi uglavnom je jasno kakve bi mjere pridonijele razvoju sektora, o čemu je primjerice bilo riječi i na konferenciji „Snaga hrvatske hrane“ u Zagrebu početkom ovog tjedna – nedostaje samo još njihova provedba.
Žaklina Jurišić, pomoćnica direktorice Sektora poljoprivrede, prehrambene industrije i šumarstva u Hrvatskoj gospodarskoj komori, tom je prilikom izdvojila nekoliko bitnih aspekata. Zamolili smo je da ih dodatno elaborira za čitatelje DW-a i saznali da nezadovoljavajući opseg proizvodnje i mali dohodak proizvođača uzrokuju strukturni problemi kao što je nedostatna veličina poljoprivrednih gospodarstava koja u prosjeku iznosi svega 46 postotaka od prosječne obrađivane površine u Europskoj uniji, ili produktivnost iskazana bruto dodanom vrijednošću po godišnjoj jedinici rada s 35 postotaka od EU-prosjeka. Godina 2014. završila je pritom na negativnoj uvozno-izvoznoj bilanci od golemih 987 milijuna eura.
„Rješenja vidimo u stavljanju državnog, ali i privatnog zemljišta u funkciju, uz njegovu komasaciju i navodnjavanje, u modernizaciji proizvodnje, povećanju kapaciteta, udruživanju proizvođača i uključivanju u sustave kvalitete, zatim u prijenosu znanja u proizvodnju i osiguranju povoljnog kreditiranja investicija i tekućeg poslovanja“, rekla nam je Jurišić. Također, dodala je da su mogućnosti za financiranje strukturnih mjera ipak dobre, s obzirom na sudjelovanje RH u provedbi tzv. Zajedničke poljoprivredne politike EU-a i u korištenju sektorskih EU-fondova, no pod pretpostavkom da će se pripadajući administrativni sustav u službi kompleksnog Programa ruralnog razvoja 2014.-2020. dalje unapređivati.
Posebno izlaganje na spomenutoj konferenciji imao je neovisni agrarni analitičar Darko Znaor, stavljajući jedan od glavnih problemskih naglasaka na rastuću društvenu nejednakost u hrvatskoj poljoprivredi: „S jedne strane taj sektor jest fenomen u odnosu na druge, možemo reći da je 'najhrvatskiji'. Jer praktično svi resursi su u rukama hrvatskih državljana. Ali raspodjela tih resursa izgleda gore nego igdje u EU-u“. Naime, jedan posto najvećih gazda preuzima 35 posto ukupnih javnih potpora, tj. izravnih plaćanja, a svega šest posto najvećih obrađuje čak 60 posto iskorištene površine. Prema riječima Znaora, slična je u tome Hrvatskoj samo Rumunjska, dok je drugdje raspodjela kudikamo više balansirana.
„To među ostalim čini efekt da mali ne mogu konkurirati, ne mogu opstati u poljoprivredi, pa tako ni općenito ostati u ruralnim područjima“, nastavlja Znaor, „i stoga nam treba istinska politička volja da poduzme ono što nije poduzeto otkako se Hrvatska osamostalila“. A to nešto su zakonske revizije postojećih ugovora za dodjelu državne zemlje i prestanak favoriziranja velikih „igrača“ nakon isteka roka korištenja zemljišta. Osim toga, pri dodjeli novca iz EU-programa za ruralni razvoj, trebalo bi na sličan način povesti računa o kriterijima. „Trebalo bi dakle osjetnu prednost dati Obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, naspram velikih subjekata“, drži naš sugovornik.
Oboje stručnjaka s kojima smo porazgovarali, međutim, na svoj način se možda dotiču izrazitog problema neprincipijelnog odnosa koji veliki proizvođači zauzimaju prema onima manjim. Obrat u davanju prednosti o kojem govori Znaor i unapređenje administrativnog sustava koje spominje Žaklina Jurišić pritom su i u očitoj političkoj vezi s činjenicama koje su istaknute prošlog tjedna u Bruxellesu, gdje je povjerenik EU-a za poljoprivredu i ruralni razvoj Phil Hogan nastupio pred Odborom za proračunski nadzor, uz sudjelovanje revizora Europskog revizorskog suda. Od potonjih se moglo čuti da se veliki proizvođači nerijetko lažno prezentiraju kao manji da bi stekli privilegije, čime se potkopavaju programi razvoja upravo manjih obiteljskih poljoprivrednih proizvođača.
Prema indicijama koje su prijavljivale različite hrvatske seljačke udruge, ta praksa (bila) je na snazi i u Hrvatskoj, u vezi s natječajima iz Programa ruralnog razvoja. Hogan je s obzirom na to ukazao na mogućnost oduzimanja akreditacija nacionalnim agencijama za plaćanja u poljoprivredi i na zaprečivanje pristupa fondovima Zajedničke poljoprivredne politike EU-a. Spomenimo i da smo oko više navedenih tema kontaktirali i Ministarstvo poljoprivrede, ali nam je rečeno da još neko vrijeme ni DW niti drugi mediji ne mogu očekivati izjave iz te ustanove. To se odnosi jednako na istupe novog ministra Davora Romića i njegova savjetnika Marka Dražetića koji je inače sudjelovao i na rečenoj konferenciji u Zagrebu.
