Menu
"Poput zatvorenika koji čeka smrtnu kaznu, i euro je dobio još jednu odgodu egzekucije u zadnji čas. Poživjet će još malo. Tržišta će slaviti, kao što su slavila nakon sva četiri prijašnja summita posvećene krizi eura - dok ne dođu do zaključka da se fundamentalnim problemima još nitko nije pozabavio" piše nobelovac Joseph Stiglitz u novom komentaru za Project Syndicate...
Joseph Stiglitz smatra kako je sa novog summita izašlo i nekoliko dobrih stvari. Prije svega tu misli na činjenicu da su europski lideri napokon shvatili da sistem u kojem Europa posuđuje novac bankama da spasi države, a zatim državama da spasi banke naprosto nema smisla. Isto tako, shvatili su i da je princip prema kojem vjerovnici iz bailout paketa imaju prednost naplate pred vjerovnicima starog duga naprosto glup, jer privatni investitori zbog toga samo traže veće kamate.
Međutim, kako napominje Stiglitz, važnije je ono što nedostaje u novom sporazumu, nego ono što je u njemu. Prije godinu dana europski su lideri shvatili i priznali da se Grčka ne može oporaviti samo na osnovu štednje i bez rasta. Međutim, nisu ništa napravili po tom pitanju. Sad je predložena rekapitalizacija Europske investicijske bank, što je dio paketa potpore rastu teškog 150 milijardi eura, ali jasno je kako je samo mali dio tog novca nov. I neće domah ući u sistem. "Drugim riječima, lijekovi koji su stigli prekasno su utemeljeni na pogrešnoj dijagnozi problema te na lošem izračunu", misli Stiglitz.
Objašnjava kako se sve bazira na nadi da će tržište nagraditi vrlinu, koja je definirana kao štednja, ali su tržišta ipak mnogo pragmatičnija. "Ukoliko štednja slabi ekonomski rast, a slabi ga, i tako potkopava sposobnost servisiranja duga, onda je jasno da kamatne stope neće padati. Dapače, smanjit će se broj investicija, a taj začarani krug već je dobro poznat Grčkoj i Španjolskoj", navodi Stiglitz.
Najgore je od svega, navodi, to što se Njemačka čini iznenađena ovim. Poput srednjovjekovnih puštača krvi, njemački čelnici odbijaju shvatiti da njihov lijek ne funkcionira te i dalje nastavljaju inzistirati na njemu - dok pacijent konačno ne umre. Stiglitz smatra kako bi euroobveznice i fondovi solidarnosti, kao i manje kamatne stope, mogli promovirati rast i osloboditi nove količine kapitala.
Objašnjava kako je u bankarskom sektoru najveći problem činjenica da banke računaju na to da će ih države spašavati kada dođe do nevolje. Stiglitz napominje kako su europski lideru želji da što prije stvore jedinstveno tržište zanemarile činjenicu da neke zemlje indirektno davaju poticaje svojim bankarskim sustavima, što na koncu dovodi do podjele na jače i slabije zemlje. Zbog toga je uvođenje zajedničke odgovornosti za dug dobra ideja, jer kapital ne ide nužno samo tamo gdje mu je povrat profita najveći, već tamo gdje ga očekuje najbolja pogodba.
"Njemačka se boji da će bez stroge kontrole nad bankama i proračunima završiti tako što će držati vreću za svoje susjede, ali pritom zaboravlja na važnu činjenicu - da su Irska, Španjolska i druge problematične zemlje prije krize imale proračunske pluseve. Kriza je uzrokovala deficit, a ne obrnuto", napominje Stiglitz. Njemačka je u čudnoj poziciji - mora čuvati samu sebe, ali ukoliko euro ili europska periferija dožive kolaps, cijena će i za Njemačku biti previsoka.
"Europa ima puno snage. Njena današnja slabost reflektira samo loše politike i loše institucionalne aranžmane. To se može promijeniti, ali samo kad se prepoznaju temeljne slabosti, a to je puno važniji zadatak od uvođenja strukturalnih reformi u pojedinim zemljama. Ti su problemi možda oslabili konkurentnost nekih zemalja, ali nisu uzrokovali krizu. Stoga ni njihovo rješavanje neće riješiti problem krize. Ovakav pristup kriti ne može funkcionirati zauvijek. Zbog toga ne blijedi samo povjerenje u europsku periferiju, već je sjena sumnje bačena i na opstanak eura", zaključuje američki nobelovac.
Izvor: Project Syndicate/Index.hr
