Menu
Ovo što se dogodilo Vjesniku, posve smo sigurni, nezabilježeno je u povijesti novinarstva. Nakon 72 godine Vjesnik je u petak prestao izlaziti. Iza ove suhoparne i jednostavne rečenice krije se prava drama koju su zaposlenici Vjesnika morali prolaziti i to potpuno nepotrebno u posljednja četiri mjeseca...
Svi mi zaposleni u Vjesniku u posljednja smo četiri mjeseca radili u nemogućim uvjetima potpune neizvjesnoti o sudbini tvrtke, a u isto vrijeme za taj rad nismo bili plaćeni. Ne možemo se oteti dojmu da je cijela drama bila potpuno nepotrebna; kada je već donijeta odluka da država više neće sufinancirati Vjesnik, trebalo se puno brže i efikasnije pokušati mu naći kupca na tržištu i napokon dati novinama šansu, po prvi puta da kao kvalitetna novina profunkcionira na tržišnim osnovama.
Umjesto da se reagira još u siječnju ta agonija se produžavala iz tjedna u tjedan, bez jasne odluke, da bi list s najdužom tradicijom izlaženja u Hrvatskoj bio ugašen doslovce u nekoliko minuta, u ovaj petak. To je najblaže rečeno skandalozno.
Nitko razuman nije očekivao da će sufinanciranje Vjesnika od strane države trajati vječno niti je to itko razuman tražio, no teško je ne pomisliti da rješenje za Vjesnik, naš vlasnik Narodne novine d.d. nije baš ni bio zainteresiran naći, nije ga zanimao proizvod, a još manje ljudi koji u Vjesniku rade. Unatrag nekoliko mjeseci vlasnik nije pokazao nimalo volje da održi na životu proizvod društva koje prodaje, nisu vodili brigu o tiskanju lista, nisu ni pokušali deblokirati društvo, a "radili" su na tome da ga prodaju tako da su dopuštali da mu bilo kakva vrijednost pada iz dana u dan.
Nakon cijelog niza medijskih loptanja, najrazličitijih medijskih spinova, razgovora s investitorom koji je još u veljači poslao pismo namjere i iz tjedna u tjedan pristajao na promjene uvjeta koje su Narodne novine d.d. uvijek iznova postavljale, da bi praktično pred potpis ugovora odlučile raspisati javni poziv za prikupljanje ponuda za kupnju Vjesnika, a kada je i poslije tog postupka kao jedini punuditelj ostao britanski fond, razgovori su naprasno i jednostrano prekinuti. Naš vlasnik, Narodne novine d.d., odlučile su prekinuti pregovore, a automatizmom, tiskara je odbila tiskati Nedjeljni Vjesnik. Tako je Vjesnik koji neprekidno izlazi 72 godine "ubijen«" samo nekoliko minuta.
Razlog zbog čega smo očekivali pozitivan ishod ove priče bio je višestruki, ali ponajprije profesionalan. Vjesniku bi napokon bilo omogućeno da prodiše punim plućima i da se dokaže na tržištu kao neovisan list visoke kvalitete, po prvi puta bez patronata politike. Političke elite u Hrvatskoj u posljednjih dvadeset godina financirajući ga činile su mu medvjeđu uslugu; slali su zaposlenicima 'sigurne plaće' a zauzvrat očekivali da ih podržavaju. Vjesnik zapravo nikada nisu bile državne novine već novine onih koji su bili trenutno na vlasti. To je pak, samo obilježje diktatura,a ne zrelih demokracija. No, da ne bi bilo zabune, Vjesnik je i u tim okolnostima bio najkvalitetnije novinsko štivo u Hrvatskoj, lišen senzacionalizma i vjerodostojan. Da je bilo mudrosti i volje, transformacija Vjesnika trebala se i mogla provesti puno, puno prije. No, kakva je poruka ovako maćehinskog odnosa vlasnika prema Vjesniku i njegovim zaposlenicima? Strašna.
Prvo, Vjesnik je ostao bez šanse, a vlasnik bez ikakve mogućnosti da naplati dugovanja; potjerat će investitora koji je bio voljan dugovanja pokriti, a državi će ostaviti na grbači, kroz naknade za nezaposlene stotinu nezaposlenih novinara i medijskih stručnjaka.
Tako su vlasnici Vjesnika u ovaj petak , u samo nekoliko minuta odlučili mirne duše i bez imalo grižnje savjesti ubiti Vjesnik, a njegove zaposlene poslati na burzu. Jednom će valjda i odgovoriti na pitanje zašto je bilo tako važno ne dati mu šansu i ugasiti ga tako brutalno i namjerno.
Komentar glavnog urednika Vjesnika Brune Lopandića prenesen je u izvornom obliku s web stranica Vjesnika
Foto: politikaplus.com
