Menu
Europska unija priprema novi regulatorni okvir koji bi gradovima i državama članicama mogao znatno olakšati ograničavanje kratkoročnog turističkog najma preko platformi poput Airbnb-a.
Prema nacrtu europskog Affordable Housing Acta u koji je Reuters imao uvid, Europska komisija želi lokalnim vlastima dati jasniju pravnu osnovu za intervencije u područjima u kojima je dostupnost stanovanja postala ozbiljan problem. Prijedlog bi Komisija trebala predstaviti 9. rujna.
To ne znači da Bruxelles priprema zabranu Airbnb-a. No mogao bi napraviti nešto što je za poslovni model platforme dugoročno gotovo jednako važno: olakšati gradovima poput Barcelone, Pariza, Venecije, ali potencijalno i Dubrovnika, da ograniče broj nekretnina koje završavaju na tržištu kratkoročnog najma.
Rasprava o Airbnb-u u Europi tijekom posljednjih nekoliko godina sve se manje vodi oko turizma, a sve više oko stanovanja.
Kritičari kratkoročnog najma tvrde da veliki broj stanova koji se iz dugoročnog najma prebacuju turistima smanjuje ponudu za lokalno stanovništvo i dodatno podiže cijene najma i nekretnina.
Airbnb i druge platforme, s druge strane, godinama upozoravaju da se problem dostupnosti stanovanja ne može svesti samo na kratkoročni najam te da velik broj domaćina iznajmljuje vlastite nekretnine samo povremeno.
Europska komisija sada pokušava pronaći regulatorni okvir između ta dva interesa.
Prema Reutersu, budući zakon mogao bi definirati kriterije prema kojima bi se određeno područje moglo proglasiti područjem pod snažnim „stambenim pritiskom” odnosno housing stressom. Među pokazateljima mogli bi se nalaziti odnos cijena nekretnina i prihoda stanovništva, kretanje broja stanovnika te odnos ponude i potražnje na tržištu stanovanja.
Takva klasifikacija bila bi važna jer bi lokalnim vlastima omogućila da lakše opravdaju restriktivne mjere.
Jedna od najvećih prepreka gradovima koji pokušavaju ograničiti Airbnb dosad nije bila samo politička, nego i pravna.
Restrikcije kratkoročnog najma moraju biti usklađene s europskim pravilima o slobodi pružanja usluga, proporcionalnosti i nediskriminaciji. Upravo zato je pitanje koliko daleko gradovi mogu ići često završavalo pred sudovima.
Novi europski okvir trebao bi jasnije definirati kada su ograničenja dopuštena.
Prema nacrtu, vlasti bi u područjima s ozbiljnim stambenim problemima potencijalno mogle uvoditi kvantitativna ograničenja kratkoročnog najma. To bi, ovisno o konačnom tekstu i nacionalnom zakonodavstvu, moglo uključivati ograničavanje broja dozvola ili drugih oblika kontrole nad brojem turističkih apartmana.
Važan detalj je da se u nacrtu spominje i mogućnost zaštite postojećih iznajmljivača, odnosno model prema kojem bi već postojeći i legalni kratkoročni najmovi mogli zadržati određena prava, dok bi se ograničenja snažnije odnosila na ulazak novih nekretnina na tržište.
Drugim riječima, jedan od mogućih scenarija nije zatvaranje postojećih apartmana, nego postupno ograničavanje njihova broja.
Nova inicijativa dolazi samo nekoliko mjeseci nakon što je EU počeo primjenjivati zasebnu regulativu koja platformama nameće znatno veće obveze u pogledu razmjene podataka.
Od 20. svibnja ove godine primjenjuje se Uredba EU 2024/1028 o kratkoročnom najmu, kojom je uspostavljen zajednički europski okvir za registraciju i razmjenu podataka između iznajmljivača, platformi i javnih vlasti.
Prema Europskoj komisiji, kratkoročni najam danas čini približno četvrtinu ukupne turističke ponude smještaja u Europskoj uniji. Nova pravila trebala bi vlastima omogućiti znatno precizniji uvid u broj objekata, njihovu aktivnost i rezervacije.
Ta uredba sama po sebi ne određuje koliko apartmana neki grad smije imati, ali stvara podatkovnu infrastrukturu bez koje bi provođenje budućih ograničenja bilo znatno teže.
U tom smislu EU regulatorni pristup počinje izgledati prilično jasno: prvo dobiti detaljniju sliku tržišta, a zatim lokalnim vlastima dati više alata za intervenciju ondje gdje ocijene da kratkoročni najam ugrožava dostupnost stanovanja.
Hrvatska je među zemljama u kojima bi ovakav pristup mogao imati vrlo konkretne posljedice.
U turističkim gradovima na Jadranu kratkoročni najam nije marginalna djelatnost, nego jedan od ključnih dijelova lokalnog gospodarstva. Istodobno, Dubrovnik, Split i drugi atraktivni gradovi godinama se suočavaju s rastom cijena nekretnina i sve manjom dostupnošću dugoročnog najma za lokalno stanovništvo.
Ako novi europski okvir omogući državama i gradovima da područja s izrazitim turističkim pritiskom jednostavnije klasificiraju kao zone stambenog pritiska, upravo bi takve destinacije mogle postati među prvim kandidatima za dodatne restrikcije.
