Menu
Na PoslovnomPulsu smo se odlučili na seriju članaka pod nazivom 'Velike priče' u kojima želimo isprezentirati uspješne projekte i priče kojih u Hrvatskoj itekako ima, ali koje ne dobivaju pažnju medija i javnosti.
Put prve priče vodio nas je prema Ivanić Gradu gdje se nalazi farma obitelji Lukač, koja je sa svojom pričom krenula daleke 1992. godine, a pokretači svega bili su Marijan i Marija Lukač. Tada su krenuli s farmom od 5.000 nesilica, a u dogledno vrijeme planiraju ih imati preko nekoliko stotina tisuća.
Gospodina Marijana Lukača, koji nas je zajedno sa ženom i četiri kćerke dočekao u sjenici ispred kuće, upitali smo kako je sve krenulo?
"Sasvim slučajno sam završio u peradarstvu, inače sam diplomirao 1985. godine Šumarski fakultet u Sarajevu i dobio sam odmah posao u svojoj struci u PIK-u u Šamcu. Radio sam tri godine do 1988. godine i shvatio sam da se nisam našao u tom poslu. Napustio sam ga s obzirom na to da je taj dio Bosanske Posavine poznat po peradarstvu, Orašje je bilo drugi peradarski centar na području bivše države, poslije Agrokoke. Valjda je taj dio nekako ušao u mene i krenuo sam tamo s prvo jednom manjom farmicom i onda sam napravio drugu. Ona mi je ostala nepokrivena jer je došao rat."
Gospodin Marijan tih se ratnih dana nerado sjeća: "Točno za Uskrs je u Bosanskoj Posavini krenuo rat, ostao sam do kraja desetog mjeseca, dok Posavina nije pala. Već tada su žena i jedna kćer prešle Savu, a druga je bila u trbuhu, a ja sam im se krajem desetog mjeseca priključio i što opet raditi od onoga što znaš?"
No sve je ponovno krenulo jako brzo: "U blizini postojeće farme iznajmio sam još jedan objekt od 5.000 koka i tu sam krenuo. Kasnije sam kupio zemljište i krenuo sam s gradnjom farmi, naš ukupni trenutni kapacitet je 100.000 koka, razvijao sam posao."
Ekipa koja je bila u posjetu Lukačima (uz mene u posjetu su bili Dorijan i Stjepan) primijetila je teniski teren u sklopu ovog cjelokupnog kompleksa. Čemu teniski teren?
"Bio sam malo i u tenisu, Magi i Blažena su igrale aktivno tenis, stigli smo čak i do finala Orange Balla u SAD-u, Blažena je igrala za reprezentaciju u juniorskoj kategoriji, imali su dobre rezultate, no napustila je tenis kada je bila najbolja, ni dan danas mi nije jasno zašto."
Može se reći da je odustajanje od tenisa bila dobra za poslovanje: "Šest godina sam bio u tenisu s njima, proputovao sam Europu i svijet, ali sam u poslu stao. Je li sada to dobro što je ona napustila pa sam ponovno krenuo ovdje u ratarstvo, obrađujemo trenutno negdje oko 300 hektara zemlje, napravili smo silose i sušaru, a negdje godinu dana nakon toga otvorili smo i preradu jaja, za program tekućih i pasteriziranih jaja."
Iako već ostvaruju sjajne rezultate, planova za budućnost ne nedostaje: "Već imamo nove ideje, ishodili smo potrebne dozvole za nove farme i novi pogon koji je kilometar i pol zračne linije uz autoput, tamo ćemo raditi kapacitet od 165.000 koka nesilica. Aplicirali smo prema EU fondovima, gdje smo prošli i dobit ćemo negdje oko 11 milijuna nepovratnih sredstava po tom aspektu. Nadamo se da ćemo već ove godine krenuti s izgradnjom i nadamo se da će to što prije, iduće godine profunkcionirati."
Kakva je situacija s pogonom? "Imam 70 zaposlenih djelatnika, sa skladištima u Splitu i Pazinu, pokrili smo Jadran, posebno radi ovog tekućeg programa koji je jako zastupljen u hotelima. U paketu s njima idu i konzumna jaja. Pokriveni smo i u rasponu od Osijeka do Varaždina u kontinentalnoj Hrvatskoj."
Ono što ne ubije to te ojača, poznata je narodna poslovica koja se može primijeniti i u priči obitelji Lukač, evo zašto: "Nisam imao privilegiju poslovati s državnim tvrtkama, nisam u politici i taj je dio bio eliminiran. To je možda i dobra strana, jer si samostalno krenuo bez ičije pomoći, ali jedan težak i mukotrpan put. S druge strane, sada imaš konkurenciju koja je imala upliva u sve to i praktički ima vjetar u leđa sve vrijeme."
Definitivno svom poslovnom uspjehu mogu zahvaliti što sam odrastao u jednoj radničkoj obitelji koja je radila na zemlji i teško zarađivala.
Koliko je žena Marija bila uključena u cijelu priču? "Ja sam bila uključena od početka, zajedno smo to radili, njega sam pratila, uvijek sam bila prisutna u svemu što radi i uz to sve sam još i djecu odgajala od malena, kako bi ih usmjerila. Sada imam i unuku. Završila sam Agronomiju u Osijeku", na što se odmah nadovezao Marijan:
"Njenu sam struku odabrao. Bila je opcija dal da krenem u rasadničku proizvodnju, u svojoj struci. Iz trećeg sam pokušaja krenuo u peradarstvo, nakon što sam napustio posao, krenuo sam u druga dva posla, jedan i drugi nisu bili 'to' i onda sam iz trećega pogodio da bi peradarstvo mogao biti dobar put i tako je i bilo."
Koji su vam najveći izazovi? "Definitivno svom poslovnom uspjehu mogu zahvaliti što sam odrastao u jednoj radničkoj obitelji koja je radila na zemlji i teško zarađivala. Nas petoro djece su školovali i tada sam ja već s 10 godina išao u Sarajevo i na plac prodavati i tada sam stekao to iskustvo koje sam evo ovdje i prenio. Ovog momenta je možda i glavna moja stvar, prodaja po placevima u Zagrebu gdje imamo 23 prodajna mjesta. To je sve dalo moje usmjerenje nekako."
Gospodin Lukač se od malih nogu učio mukotrpnom radu: "Od desete sam godine vlakom iz Šamca za Sarajevo sam putovao. Ponekad kažem da imam negdje oko 80 godina radnog staža, al to je u stvarnosti tako. Četrdeset godina radiš, puta dva radna vremena, to je 80 godina.", a taj rad ne zanemaruje ni dana, tj. da budemo precizniji, jučer: "Jučer sam recimo do 22:30 bio u polju radio s traktorom i sada ću nakon ovog razgovora, baš sam rekao curama da mi ovo niste trebali napraviti, trebam ići raditi."
Što sve Lukači rade? "Poslovi poduzeća su dosta zaokruženi i praktički smo prisutni od polja pa do stola. Proizvodimo žitarice, skladištimo u vlastitim silosima kapaciteta 7.000 tona, imamo vlastitu mješaonu stočne hrane, proizvodimo konzumna jaja, kada dođe do zagušenja, prebacujemo ih u tekući program. Imamo i organiziranu veleprodaju i maloprodaju s distribucijom do hotela od Umaga do Dubrovnika. Trenutno pokrivaju samo Hrvatsku, vjerojatno će se s tekućim programom moći izaći i vani, ali tek s podizanjem nove farme ćemo imati dosta vlastite sirovine za ići prema van."
Kakva je konkurencija? Bojite li je se? "Zdrava konkurencija će samo izvući pozitivne efekte, tako i naši konkurenti s kojima se susrećemo na tržištu, ali svako nađe svoje mjesto. Moraš biti kvalitetniji i bolji da bi prošao i prodao jaja i u toj borbi svi profitiramo i krajnji potrošači koji će dobiti jeftinija jaja i mi proizvođači ćemo maksimalno ići za poboljšanjem kvalitete i dokazivanjem na tržištu."
Stigli ste i do trenutka kada će vas zamijeniti kćerke: "Mislim da je taj dio i veći uspjeh, novi naraštaj, nego uspjeh same ove farme. Maksimalno su uključene u posao, još i prije nego su završile fakultet. Onda im je bilo još samo lakše uključiti se nakon završetka. Čak bih rekao da se ne bih mogao ovakav tempo voditi i raditi da nije njih. Da nema njih, sigurno ne bih bio ni ambiciozan ići toliko u posao, ipak ovo zahtjeva jedan veliki angažman. One su mlade, školovane, pune energije i ja bih rekao da ovog momenta one nose posao. Stvarno, nije kurtoazija nikakva nego je to baš istina. Ja to sve držim na okupu, ovaj malo prljaviji dio, ali on je meni ljepši nego tamo u uredu sjediti i odrađivati, ići na sastanke itd. Pratim sve sa strane i vidim da to ide u dobrom smjeru."
Moraš biti kvalitetniji i bolji da bi prošao i prodao jaja i u toj borbi svi profitiramo i krajnji potrošači koji će dobiti jeftinija jaja i mi proizvođači ćemo maksimalno ići za poboljšanjem kvalitete i dokazivanjem na tržištu.
Koliko često ste uključeni, iskreno? "Na dnevnoj smo bazi na telefonu, uvijek ima novih momenata i kontakti su stalni. Zadan je cilj do kojega treba doći. Nije lagano, ali nije ni teško, kada već imaš nešto trasirano, onda moraš samo po tome ići."
Nakon gospodina Marijana, okrenuli smo se prema kćerkama, ali pitanje tko je najviše uključen izazvalo je osmjehe:"U stvari ne možemo odgovoriti na to pitanje budući da smo se nekako podijelile. Nadopunjujemo se međusobno, uskačemo si, radimo, generalno nekakvi osnovni segmenti poslovanja su podijeljeni. Tako da je jako teško reći tko ovdje ima veći opseg posla, ili važniji i bitniji. Da bi sve u konačnici funkcioniralo, bitno je da su svi segmenti povezani i da svi funkcioniraju", započela je Magi Lukač.
Da nema njih, sigurno ne bih bio ni ambiciozan ići toliko u posao, ipak ovo zahtjeva jedan veliki angažman. One su mlade, školovane, pune energije i ja bih rekao da ovog momenta one nose posao. Stvarno, nije kurtoazija nikakva nego je to baš istina.
Govori se kako je najvažnije kada netko nasljeđuje tvrtku da prođe sve, od čišćenja i knjigovodstva, pa do proizvodnih procesa i upravljanja. Tako je i bilo u obitelji Lukač:
"Od malena, ja sam službeno u tvrtki od 1. mjeseca 2011. godine. Sve četiri smo od malena uključene, što kroz ispomoć na tržnicama, što kroz pomaganje ovdje na farmi. Gledajući, promatrajući i pomažući, sve već ovisno o tome kakve su bile potrebe. Nema tu nepoznanica nekakvih, nama četirima je jako važno da smo upućene u sve i da nas ništa ne može iznenaditi", uključila se Marijana te nastavila:
"Ja sam uglavnom uključena ponajviše u prodaji i nabavi, Magi je budući da je završila Prehrambeno biotehnološki fakultet, ona je vezana uz sigurnost hrane. Blažena je za financije i računovodstvo, a Katarina koja još ne radi, planira krenuti u smjeru marketinga, tako da pokrijemo i taj dio."
Kakva je motivacija oko obiteljske priče? "Ono što je super stvar, sve četiri imamo onako crtu da smo perfekcionisti, tako da svega čega se latimo, dobro se odradi. Zbilja nam je važno da ovo sve funkcionira, da ovo sve nastavimo, da našim mladima ovo ostavimo i da imaju što raditi. Ne može nikome drugome biti više stalo nego nama u svakom slučaju."
Što je vam je predstavljao najveći izazov?
"Naša interna šala je bila da mi je tata sve dobrano smjestio budući da sam ja počela raditi 2011., a uz tu godinu nam se vezao ulazak Hrvatske u EU. U to smo vrijeme prestali raditi s jednom kućom, otvorena je tvornica za preradu jaja, ušli smo u EU i uglavnom tu se pošteno zaoštrila situacija s konkurencijom i tu smo jednostavno promijenili na neki način model rada, u smislu da smo se više okrenuli gastro tržištu radi čega smo prisutni po cijeloj Hrvatskoj.", nastavila je Marijana te dodala: "Iz godine u godinu samo rastemo, kroz volumen, kroz promet, sve se više proizvodi i veliki su planovi za nove koke, koje će dati još više jaja i onda je to opet prostor za još više."
"Moraš voljeti ono što radiš, ako ne voliš i ne uživaš u tom poslu, definitivno nećeš uspjeti. Da ima problema tijekom posla, poslovanja, tijekom dana, mjeseca ili godine. Ima, ali jednostavno treba prihvatiti da ništa nije servirano na pladnju, da ćeš nailaziti na te probleme i da su svi problemi rješivi.
Kako funkcionirate međusobno? Utječe li međusobna svađa ne vezana uz posao na neke poslovne odluke?
"Zbilja smo svi jako povezani i složni. Roditelji su nam usadili koliko je važno brinuti i održati odnos dobrim. Uz mamu, ja sam kao najstarija isto odgajala ih, to mogu slobodno reći. Ja sam ta poveznica i držim nas na okupu, između njih tri znaju izbiti trzavice jer je manja razlika u godinama, zna svašta biti..., ali sve je to pod kontrolom. U suštini, ako to izuzmemo s poslovnog aspekta svaka će imati svoj argument, koji će biti dobar argument, jer su upućene u sve."
Uključila se u razgovor i Blažena: "Znamo doslovno kako koja diše, ako se dvije svađaju, treća je tu da tu cijelu situaciju smiri. Dobar smo tim, nitko se ne poznaje kao mi same međusobno. Dobra je stvar čuti četiri mišljenja. Čim radimo u istom smjeru i imamo jedan zajednički cilj, ne može nikako biti loše."
Koliko je lako ili teško vama kao ženama u businessu u Hrvatskoj?
"Kažu da je poslovni svijet, jednako muški svijet, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu. Taj dio kada već dođem na sastanak, neovisno o svemu, ostavljam sa strane. Smatram da bi i sugovornicima trebalo biti nebitno jesam li ja muškarac ili žena. Znali smo naići i na ljude koji su pitali mogu li porazgovarati s gospodinom, s direktorom itd. S nekim 'ozbiljnim' tko zbilja zna o čemu se radi. Teže je sigurno, ali ne predstavlja to kočnicu i nema problema što se toga tiče.", ispričala nam je Marijana.
Za kraj, zamolili smo gospodina Marijana da nam objasni svoju tajnu uspjeha: "Moraš voljeti ono što radiš, ako ne voliš i ne uživaš u tom poslu, definitivno nećeš uspjeti. Da ima problema tijekom posla, poslovanja, tijekom dana, mjeseca ili godine. Ima, ali jednostavno treba prihvatiti da ništa nije servirano na pladnju, da ćeš nailaziti na te probleme i da su svi problemi rješivi. Od rada se može živjeti, ne mora se ići van. Preporučio bih svakome tko ima iti malo entuzijazma u sebi, volje, a čak niti ne treba znanje jer se znanje da steći ako postoji volje"
Zahvaljujemo se obitelji Lukač jer su nas ugostili i ispričali nam svoju uspješnu priču iz koje mnogo toga možemo naučiti. Pozivamo i vas da nam se javite ako i vi imate uspješnu priču koja bi završila u našoj rubrici 'Velike priče', možete nam se javiti na kontakt@poslovnipuls.com
