Menu
Jučer je održana stručna rasprava na temu „INA, HEP i energetska neovisnost Hrvatske“ u Novinarskom domu u Zagrebu na kojoj su sudjelovali Mladen Pejnović, Pavle Uroda, Davor Štern, Branko Grčić, Peđa Grbin, Goranko Fižulić, Predrag Sekulić i Josip Tica...
“Hrvatskoj danas treba vizija razvoja do 2050. godine jer nam je cilj da moja generacija u mirovinu ide po puno prihvatljivijim uvjetima, cilj nam je da ljudi u Hrvatskoj, pogotovo mladi, rade i stvaraju dodanu vrijednost te grade bolje društvo. Energetska neovisnost Republike Hrvatske važan je stup vizije Hrvatske 21.stoljeća, i oko toga moramo imati nacionalni konsenzus, u smislu otvaranja važnih pitanja o našoj budućnosti; otvorenog razgovora i vođenja politike, a vođenje politike je različito od dnevnog političkog politikantstva. Hrvatska danas treba energetsku samodostatnost,” naglasio je Davor Bernardić, predsjednik SDP-a.
“Zadatak odgovorne vlasti je da više sluša i razgovara. Pozivam sve odgovorne u Hrvatskoj da postignemo konsenzus oko ključnih nacionalnih tema jer konsenzus ne smije biti nikada ucjena, već dogovor. Želja mi je da ovaj okrugli stol na kojem danas govore mnogi stručnjaci bude primjer razgovora i o drugim važnim nacionalnim temama o budućnosti Hrvatske, kako bi mogli postići da mladi u Hrvatskoj imaju šansu i da zajedno gradimo dobro društvo u kojem se može bolje živjeti nego što je to bilo do sada,” zaključio je Bernardić.
“Otvorena su mnoga pitanja u ovoj raspravi koja traje već skoro mjesec dana, za koje nema dobrih odgovora. Postavlja se pitanje, ako mi želimo renacionalizaciju INA-e, je li to uopće u ovom trenutku moguće? Otvara se pitanje je li ovaj model o kojem razmišlja Vlada dovoljno financijski kapacitiran da uopće obavi tu transakciju? Tu je također i čitav niz pitanja vezan uz pravne aspekte provedbe modela IPO-a, oko čega je posebno važno istaknuti činjenicu da smo mi kao Vlada u svojem zadnjem mandatu pokrenuli taj projekt, ali sa sasvim drugim ciljevima – naš cilj je bio IPO HEP-a tako da HEP dobije novce za ulaganje u nove projekte i razvoj, a ne da ti novci idu u proračun ili u neku drugu namjenu,” poručio je Branko Grčić.
“To su tri ključne pretpostavke koje se moraju realizirati da bi uopće mogli govoriti o održivosti tog modela, a druga je stvar politička, emotivna i svaka druga zbog koje mi ne želimo da se HEP dovede u situaciju da bude u lošijoj poziciji nakon što obavi IPO. Taj model sam po sebi nije opravdan, niti je održiv. Nakon toga bi HEP izgubio 25% imovine, a novac bi otišao, u ovom slučaju državi, za realizaciju nekih vladinih ciljeva koji uopće nemaju veze s HEP-om direktno. Također, svake iduće godine HEP bi ostajao bez 25% ostvarene dobiti koja bi išla novim privatnim vlasnicima, a koji bi mogao ostajati u HEP-u i ulagati se u daljnji razvoj i napredak. To je temelj naše kritike ovog modela, ali i prijedloga alternativnih rješenja o kojima smo u stranci intenzivno razgovarali,” rekao je Grčić.
“Prvi problem s pravne strane je pitanje poštivanja prava EU, jer kao što je poznato u prosincu 2016. godine Europska komisija je protiv Hrvatske započela postupak tzv. infringement-a zbog Zakona o privatizaciji INA-e, točnije zbog tzv. “zlatne dionice”. Također iznimno je važno raspraviti situaciju kojom dok god je Zakon o privatizaciji INA-e na snazi, RH može utjecati na to da MOL ne može trećim osobama prodavati svoj vlasnički udio u INA-i, međutim problem je što kroz iscrpnu praksu Europskog suda u Luxembourgu, uz nekoliko iznimki, ovakav način zadržavanja zlatne dionice nije dozvoljen i nije u skladu s pravom EU. Mi smo iz SDP-a već drugi dan nakon što smo je objavljen taj podatak tražili sazivanje sjednica nadležnih saborskih tijela kako bi nas Vlada upoznala sa sadržajem zahtjeva Europske komisije i s odgovorom koji nakon mjesec dana treba biti upućen Bruxellesu. O tom odgovoru ovisi i daljnji proces renacionalizacije INA-e jer nije isto nalazi li se Hrvatska u situaciji u kojoj može utjecati na raspolaganje dionicama suvlasnika s kojima će se pregovarati, od one gdje se tog prava mora odreći. S obzirom na određene iznimke, kao na primjeru belgijskog slučaja, RH bi to mogla opravdati pred sudom primjerice pitanjem zaštite interesa energetske sigurnosti i neovisnosti države. Mi u ovom trenutku osim izjave predsjednika Vlade da nećemo prihvatiti postupak nemamo apsolutno nikakav podatak u kakvom je statusu taj proces i na koji način će se Hrvatska postaviti,” istaknuo je Peđa Grbin.
“U slučaju da se privatizacija HEP-a provede na način kako najavljuje predsjednik Vlade, bila bi suočena s velikim problemima, odnosno u situaciji u kojoj se to ne bi moglo opravdati kao u slučaju INA-e jer EU počiva na više načela od kojih su možda najvažnija načela zabrane diskriminacije i načelo zaštite četiri slobode EU – sloboda kretanja ljudi, usluga, roba i kapitala. To znači da u slučaju privatizacije, pa iako se to radilo o samo 25% dionica, prodaja tih dionica se ne može ograničiti samo na hrvatske građane i ne može se provoditi na način kao što je to bilo u slučaju na primjer INA-e ili HT-a. Privatizacija HEP-a na ovaj način rezultirat će time da će u HEP sigurno ući osobe koje se nalaze izvan granica naše zemlje, a onda govorimo o daleko većem tržištu i ekonomskim interesima nego što bi imali hrvatski građani i hrvatske snage koje bi u tom trenutku konkurirale,” zaključio je Grbin.
“Kada govorimo o pitanju modela načina rješavanja slučaja INA-e vratio bih se u 1998. kada sam bio na čelu INA-e kao generalni direktor, jer smo tada počeli pregovore s MOL-om o spajanju dviju kompanija. To je isto jedan model podizanja efikasnosti kompanija, međutim tada je to bilo krivo shvaćeno i čak se i napadalo iz redova SDP-a da je to model suprotan Zakonu o privatizaciji. I dalje tvrdim da spajanje kompanija u onim smislu u kojem je tada bilo predviđeno nije bila privatizacija, nego pretvaranje jedne dionice u drugu dionicu, već da bi kasnija prodaja takvih dionica kompanije bila privatizacija. No kako je došlo do izbora 2000. mi smo vrlo blizu došli tom modelu spajanja s kojim mislim da bi INA danas postala puno jača kompanija, jer je tada bila dohodovno slabija od MOL-a i bili su drugi uvjeti na tržištu, ali je potencijal bio ogroman. To je prošlo, ali govorimo o tome jer je jedan od teoretskih modela ponovno spajanje kompanija, ako zanemarimo sve ono što je bilo i svu “zlu krv” – nema razloga da se o tome ne razmišlja. Ako se 44% hrvatskog vlasništva u INA-i pretvori u 15-20% koliko bi izračun pokazao hrvatskog udjela u spojenoj firmi MOL i INA, mi bi ove godine mogli evidentno dijeliti nekoliko stotina milijuna dolara jer zajednička kompanija može imati i zajedničke interese. Tadašnja ideja bila je da bi Hrvatska ostala centar izvrsnosti za ono što je najvrjednije u INA-i, a to je istraživanje i proizvodnja, što bi dovelo INA-u na puno viši položaj nego što je danas,” istaknuo je Davor Štern.
“Drugi dio je otkup dionica, koji može biti na dva načina – stvaranjem energetskog holdinga gdje bi se akumulacija u HEP-u s obzirom na to da nije nažalost iskoristio sav novac koji im je svake godine dolazio za otkup određenih generacijskih mogućnosti u BiH i drugim dijelovima; taj novac iskoristiti za kupovinu INA-e, a onaj dio koji nedostaje, oko 3 milijarde kuna, može se uzeti kao kredit jer povećanje javnog duga koji se spominje nije smrtna presuda! Imamo 280 milijardi kuna javnog duga, a još 10 milijardi maksimalno, ne bi Hrvatskoj mnogo učinilo. Drugi način je prodaja HEP-a, a ovaj način na koji se sada to zamišlja raditi podsjeća me na privatizaciju INA-e kada nije bila dobro promišljena i kada smo se najedanput našli u situaciji s puno jačim kupcima nego što smo predvidjeli. Treća mogućnost za otkup dionica INA-e je da se ponovno pronađe nekakav strateški partner; imamo loša iskustva s jednim i to nije isključivo njihova krivica. Postoje druge strateške kompanije koje bi mogle biti zainteresirane za INA-u, a ne predstavljaju ugrozu INA-inih interesa zbog svoje blizine kao što se to dogodilo s MOL-om jer to je bila isključivo bitka za tržište. Postoje kompanije, na primjer iz Azerbejdžana i Kazahstana, iz zemalja koje su bogate naftom, imaju razvijenu naftnu industriju, a nemaju ništa u blizini da bi moglo biti ugroza interesima INA-e. U razmatranju modela takve stvari moramo također uzeti u obzir. Četvrta mogućnost je korištenje investicijskih fondova – tog novca danas ima više nego ikada; danas investicijski fondovi vape za ulaganjem, a njihov interes bi trebao biti jednak interesu RH – povećati dohodovnost zajedničkih kompanija,” rekao je Štern.
“Mislim da je Davor dobro upozorio da se moramo držati stručnog pristupa i jako je dobro da SDP može dati i svoj stručni doprinos, uz onaj politički. Ima još modela i mislim da treba otvoriti posebnu raspravu o tim modelima. Javnost ima pravo utjecaja na model, a kada govorimo o energetskoj neovisnosti uopće nije pitanje treba li Hrvatska imati energetsku neovisnost – mi imamo svoju strategiju i moramo biti neovisni, međutim u ovom trenutku kako situacija ide mogli bi završiti krivo. Energetska neovisnost mora ići “ruku pod ruku” s tržišnim odnosima, a da bi bilo tako, naše energetske kompanije moraju izlaziti na burze, i to na najozbiljnije burze, jer državni mehanizmi nisu dovoljni da drže takve kompanije na dobrom putu. Moraju postojati i drugi poticaji koji se prvenstveno trebaju manifestirati otvorenošću kroz sudjelovanje na velikim burzama,” istaknuo je Mladen Pejnović.
“Ako se vratimo u 1999. godinu sjetit ćemo se da je tada objavljena studija u kojoj su obrađeni ugovori o načinu eksploatacije nafte i plina u 74 države, točnije radi se o 268 ugovora. Dakle u vrijeme kada je Hrvatska krenula u privatizaciju INA-e bila je dostupna studija načina na koji se u 74 države eksploatira nafta i plin od 1966. do 1998. godine, no očito je da ni tada, a ni kasnije nitko taj rad nije pročitao i Hrvatska svoj Zakon o koncesijama donosi tek 2008., a do 2009. po izvještaju Ministarstva financija ne postoji čak ni točna evidencija o iznosima koncesijskih naknada koje je INA, odnosno MOL, uplaćivala do te godine. Ako od 2003. -2014. analiziramo dostupne podatke, doći ćemo do iznosa od 4,6 milijardi dolara koliko je vrijedila samo nafta koju je INA izvadila iz Panonskog podzemlja, a taj podatak se bazira na prosječnoj godišnjoj cijeni nafte; nafta je 2000. godine vrijedila 20$ po barelu, a jedno vrijeme je cijena rasla do 125$ za barel. U tom razdoblju po dostupnim podatcima INA je uplatila u državne proračune i u proračune lokalnih jedinica 180 milijuna dolara,” naglasio je Goranko Fižulić.
“Na primjer da je ovo situacija u Azerbejdžanu vjerojatno bi uplatila 10 puta više – trudio sam se saznati zašto je to bilo tako – oni koji su pregovarali zauzeli su stajalište da Hrvatska nije zemlja Trećeg svijeta i da ne trebamo sukladno čl. 52 našeg Ustava štititi svoje rudno bogatstvo, nego joj treba omogućiti da stvaranjem takve dobiti stvori dovoljno sredstva za modernizaciju rafinerija u Sisku i Rijeci. Meni to više izgleda kao šala, ali nikakav drugi razlog za navedeno nisam saznao ni dobio. Dapače ugovorom kojeg je Sanaderova vlada potpisala u siječnju 2009. godine Hrvatska se obavezuje da do 2015. neće povisivati koncesijsku naknadu za naftu i plin, te da ni nakon toga ne može biti više od 10%. U Mađarskoj je 12%, a 2012. i 2013. vrijednost izvađene nafte bila je 4,6 milijardi kuna. U te dvije godine je ukupno naplaćeno 250 milijuna koncesijskih naknada, govoreći u kunama. Za 2009. za koju se vodi trenutno vodi spor u Washingtonu, izvađeno je 1,6 kubika plina, a prosječna cijena vađenja plina je 0,12 dolara po kubičnom metru. Iste te godine INA je prodavala taj plin distributerima po 33 centa, što znači da je ona na domaćem plinu u toj godini imala čistu dobit od 300 milijuna dolara, a te godine je platila manje od 3,5% koncesijske naknade; u toj godini je ostvarila gubitak na uvoznom plinu od 100 milijuna dolara, ali je opet ukupno na plinskom biznisu zaradila 200 milijuna. Hrvatska je trenutno u prilici da izgubi spor u Washingtonu jer nije poštovala Ugovor o otkupu plinskog biznisa i to je taj cijeli paradoks, zato svaka rasprava o INA-i treba početi s pitanjem zašto se u Hrvatskoj ne primjenjuje nešto što je standard za industriju nafte i plina od 1950. u svim državama u svijetu. Bitno je da Hrvatska promjeni svoj odnos prema vlastitom rudnom bogatstvu te da za buduće vrijeme sklopi adekvatan ugovor o koncesijskoj naknadi,” zaključio je Fižulić.
“INA i HEP nisu jedina dva igrača, naši resursi su puno veći od resursa one druge strane -more, sunce, vjetar, biotermalna energija itd. – to su grane koje imaju ogromnog potencijala. Mi smo imali u povijesti INA-e razloge dramatičnog rasta – od osnivanja tvrtke, do razdolja ranih 70-ih godina kada je INA ulazila u 300 najvećih ne- američkih kompanija u svijetu, a to kada usporedimo sa sadašnjom pozicijom INA-e je gotovo nevjerojatno i pokazuje koliko je tvrtka nažalost nazadovala. Rast se nastavio unatoč raznim pritiscima; prva polovica 80-ih godina donijela je rast do gotovo 5,5 milijuna godišnje proizvodnje, no od tog vremena, počinje još dramatičnije nazadovanje kompanije – zbog smjene generacije, promjene sustava, početka Domovinskog rasta, nažalost sa svim svojim posljedicama. Unatoč svemu tome 90-ih godina imamo jednu renesansu u kojoj se pokrenuo niz značajnih projekata – tada je potpisan Ugovor o podjeli proizvodnje za jadranski plin što je prvi veliki korak nakon 30 godina istraživanja na Jadranu za početak realizacije. Početkom 2000. zbog smjena vlasti, 150 smijenjenih stručnih ljudi koji su imali ogromno iskustvo nestali su sa scene. Sve to skupa je jako oštetilo kompaniju. Danas INA ima neusporedivo lošiju poziciju nego prijašnjih godina, a najvažnije je spomenuti preostale rezerve – za plin postoji podatak s kraja 2015. i to je nepunih 15 mlrd. preostalih rezervi plina, što uz trenutnu proizvodnju znači za manje od 10 godina. U sferi nafte za koju je podatak također iz 2015. godine – 670 tisuća tona proizvodnje, a preostale rezerve su nepunih 12 milijuna tona – uz trenutni tempo crpljenja to je za manje od 20 godina,” istaknuo je Pavle Uroda.
“Perspektive najvažnijeg dijela INA-e, istraživanja i proizvodnje – dramatično su devastirane, prije svega jer se nije ulagalo u nove projekte i istraživanja, niti je otkriveno i jedno polje; prodan je ruski projekt, a Sirija je nažalost zbog trenutnih ratnih okolnosti promakla. Želim naglasiti da unatoč dominaciji mađarskih partnera imamo i pozitivne podatke, npr. 2015. godine nakon niza godina pada proizvodnje imamo skok porasta proizvodnje za gotovo 20%, što je rezultat isključivo entuzijazma nekoliko ljudi unutar INA-e koji su podignuli proizvodnju u Hrvatskoj u jednoj godini za 20% s minimalnim troškom koji se vratio u roku od 6 mjeseci. To pokazuje kako unutar postojećeg resursa postoje velike mogućnosti za daljnji rast i razvoj. Iskustvo i znanje, spremnost na inovacije osnovni su pokretači svake kompanije, pa tako i INA-e, no nažalost kompetentnih ljudi ostalo je vrlo malo. Pozitivna perspektiva, ono što Hrvatska ima, a posebno INA može sudjelovati u tom procesu, su ogromni resursi – plin na sjeveru Hrvatske gdje su bušenjem dokazani resursi. Procjena tih dokazanih resursa je 450 milijardi kubika, ako ih disponiramo u sferi plina Hrvatska koristeći te resurse može sebi osigurati 50 godina energetske neovisnosti. To su ogromni resursi, međutim INA u trenutnom stanju nažalost već 30 godina ništa po tom pitanju nije radila, a da bi se to moglo početi realizirati potrebno je dramatično promijeniti filozofiju,” zaključio je Uroda.
“Što učiniti u budućnosti? Osobno vjerujem kako postoje različiti modeli, međutim najvažnije od svega je napraviti strategiju razvoja INA-e, raspoznati što mi to želimo od INA-e, svakako uključiti stručne ljude koji su danas na raspolaganju, vratiti stručni kadar u INA-u. Također svakako hitno vratiti izgubljena tržišta i sve snage usmjeriti u istraživanje i proizvodnju te svakako ne dozvoliti nikakva nova politička uhljebljivanja što nas povijest uči da je učestala pojava. Što se tiče same rafinerije Sisak ona može raditi samostalno, a može raditi i s Rijekom; mi smo u više navrata iz Siska govorili kako je o jedna rafinerija na dvije lokacije. Neke prednosti imamo mi, a neke Rijeka i siguran sam da se ta simbioza može i bolje urediti,” rekao je Predrag Sekulić.
“Ključan problem u ovoj čitavoj situaciji je taj da danas imamo prijedlog da privatiziramo HEP ovakav kakav je, prije regulacije, kako bi se prikupljenim novcima kupila INA. Naravno, ja se apsolutno slažem da treba ponovno vratiti kontrolu nad INA-om, no važno je istaknuti da u HEP-u imamo 5 problema, gdje je u dosadašnjim primjerima privatizacije npr. HT-a postojao samo jedan. Prvi je fundamentalni monopol u ovoj zemlji u sljedećih sto godina, a to je Hrvatski operater prijenosnog sustava. Drugi dio je distribucija električne energije, a treći je distribucija plina na prostoru istočno od Požege, dakle u istočnoj Slavoniji. Sljedeća važna stvar je vezana uz Zakon o trgovačkim društvima u kojem postoje obaveze trgovačkih društava prema dioničarima gdje oni u pravilu odgovaraju za ostvarenje nekih ciljeva. U ovom trenutku HEP kao cilj, osim ostvarivanja profita, upravlja s dva sustava – HEP toplinarstvo i HEP distribucija, a s obzirom na to da su sve HEP distribucije u Hrvatskoj pod jednom “kapom”, one drže jednu nacionalnu cijenu što bi se također onda moglo promijeniti i dovesti do toga da dijelovi Hrvatske plaćaju više, odnosno neki manje. Privatizacija ovih 5 elemenata u HEP-u prije nego što se bilo što racionaliziralo dovela bi do svih problema koji su se dogodili u slučajevima npr. INA-e i HT-a koji su nastali radi privatizacije prije regulacije tržišta,” poručio je Josip Tica.
Branko Grčić je na kraju rasprave sažeo zaključke današnjeg susreta: “INA u svim parametrima ide prema dolje i to je ključni razlog zašto smo se manje-više svi ovdje danas složili da bi INA-u trebalo spašavati – renacionalizirati i znati sve daljnje korake upravljanja i rasta te kompanije. Ključno u ovoj priči je da je ona uvjetovana određenim pretpostavkama o kojima smo razgovarali – da je MOL voljan razgovarati o tome i da su to razumni iznosi koje Hrvatska sa svojim kapacitetom može zaista i realizirati. Mi kao SDP smo jasno izrazili stav da nismo za opciju da se prodaje HEP, to smo obrazložili u raspravi. Čuli smo naravno i alternativne ideje za realizaciju tog projekta – od ideje da se eventualno pregovorima s MOL-om dođe do spajanja kompanija, do ideje o izmjeni strateškog partnera, ideje oko određenih investicijskih fondova itd. Cijela tema je omeđena pravnim problemima o kojima smo također danas govorili, posebno kada je u pitanju situacija s arbitražnim postupcima koji se vode i situacijom s Europskom komisijom u kojoj se nalazimo. Pitanje renacionalizacije INA-e definitivno nije samo ekonomsko, nego je i prvorazredno političko pitanje o kojem se već mjesec dana iz dana u dan razgovara, što i pokazuje važnost tog pitanja. U tom kontekstu treba voditi računa svakako o koncesijskim naknadama, o stanju rezervi kojima raspolaže INA koje su se bitno smanjile u posljednjih godina i to je jasan signal da bez daljnjeg ulaganja u taj segment INA gubi na vrijednosti i ima neizvjesniju budućnost. MOL se prema tome nije adekvatno ponio u svojoj politici i definitivno bi proces renacionalizacije pridonio u tom bitnom segmentu. Spomenuli smo naravno i važno pitanje naših rafinerija, važnost daljnjeg ulaganja i zaštite radnih mjesta u tim dijelovima INA-e i naravno ono što je uvjet da rafinerije prežive – osvajanje novih tržišta i vraćanje onih koji su u međuvremenu izgubljeni. Što se tiče privatizacije HEP-a posebno su važne dileme koje proizlaze iz primjera privatizacije u sličnim slučajevima.”
