Menu
Između osam hrvatskih poduzeća koja su nedavnom odlukom Vlade Republike Hrvatske skinuta s popisa strateških nacionalnih privrednih subjekata, jest i elektroindustrijska kompanija Končar iz Zagreba. Nekoć bismo uz to ime dodali i „gigant“, no više nije riječ o radnome mjestu za tridesetak tisuća zaposlenih, nego za tek oko četiri tisuće, ako zbrojimo sve sastavnice poduzeća...
Končar doduše nije u međuvremenu propao, kao što je slučaj s najvećim dijelom hrvatske industrije u tranziciji. Ono što je ostalo još uvijek nipošto nije malena proizvodna činjenica, radi se o stotinama milijuna godišnjih prihoda.
Zbog pretpostavke da će država prodati preostalih 20 posto svog suvlasničkog udjela u Končaru, sindikalisti su počeli sazivati protestne radničke skupove. Jedan je već održan, a drugi je najavljen za 31. Svibnja, organizator je Sindikat metalaca Hrvatske. „Država je garantirala stabilnost utoliko što se profit ulagao u razvoj i modernizaciju pogona“, rekao nam je o situaciji Vedran Dragičević, predsjednik SMH-a. To bi značilo da mirovinski fondovi u vlasništvu banaka, koji se najavljuju kao mogući kupci državnog 20-postotnog udjela, a uz 38 postotaka koje odranije posjeduju, mogu ubuduće dati sve te dionice na tržište, samo ako im se to učini korisnim.
„Tako funkcioniraju banke, tu nema tajne“, nastavlja on, „no dalje je sve neizvjesno. Može se dogoditi da opstanu samo oni manji dijelovi Končara koji će biti u nekom interesu velikih inozemnih konkurenata. A spomenuli su cijenu od 360 milijuna kuna koja se čini smiješno malenom za takvu jednu firmu. Da ne govorimo o tome u kakvu bi situaciju došli Končar-Energetski transformatori“. Posrijedi je naime tvrtka nad kojom sama krovna Končar Elektroindustrija d.d. posjeduje 49 posto vlasništva, dok 51 posto drži Siemens. Nije rečeno, a možda još nije niti poznato, što bi bilo s tim uspješnim i sofisticiranim poduzećem, osim da Siemens ima pravo prvokupa.
„Na kraju, čini se da nitko ne promišlja moguće posljedice prodaje Končara na Hrvatsku elektroprivredu. To su dva tijesno povezana poduzeća, HEP se oduvijek služi Končarovim rezervnim dijelovima i servisiranjem, pa bi vjerojatno morao reorganizirati čitavu svoju mrežu ako bude prinuđen okrenuti se drugom partneru, što je itekako moguć ishod u slučaju prodaje. A naša vlada odlučuje o tome svemu putem telefonske sjednice“, ogorčen je Dragičević. Po njegovu mišljenju, prodaja Končara nije dobar način za smanjenje javnog duga RH, nego prije – put da se tad dug u perspektivi još i poveća.
Ekonomski stručnjak i akademik Zvonimir Baletić također drži kako se privatizacija nikako ne bi smjela jednoznačno uvijek promatrati kao rješenje za privredni razvoj, naprotiv: „Jer, to uvelike ovisi stanju zaposlenosti i ukupnom položaju te razvijenosti one države i nacionalne ekonomije o kojoj se radi. Pitanje je i što se želi postići. U ovom slučaju, čini mi se da se ne može naći nikakvo objektivno opravdanje za prodaju. Također, ne možemo se oslanjati na logiku velikih međunarodnih poduzeća koja svoj kapital razbacuju po svijetu, tamo gdje im se isplati. Mi trenutno jako teško možemo vezati taj krupni privatni kapital ovdje gdje nam treba za razvoj“.
Drugim riječima, akademik Baletić smatra kako bi sama država trebala ostati u većem posjedu nad strateškim industrijskim resursima, ne samo nad prirodnim monopolima, da bi osigurala stabilnost nacionalnoj privredi. „U protivnom“, zaključuje on, „tržišne prilike nas mogu okretati kao list na vjetru. A to u konačnici znači manje domaće proizvodnje i više uvoza. Mi se, međutim, ne možemo održati bez izvoza. Znate, zarada od izvoza je uvijek jeftinija od bilo kakvog kredita, koliko god ga uspijevali nakratko pojeftiniti ekonomskom politikom koja odgovara bankama ili nekim drugim utjecajnim faktorima“.
Izvor: Deutsche Welle
