Menu
Kako može izgledati slijedećih 18 mjeseci, ako nam lideri kupe to vrijeme
Ovaj članak napisao je Tomas Pueyo, a nastavlja se na članak "Coronavirus: Why you must act now sa preko 40 milijuna čitanja i 30 prijevoda.
Sažetak članka: Snažne mjere protiv koronavirusa danas bi trebale trajati samo par tjedana, ne bi trebalo biti velikog porasta u broju zaraženih poslije toga i sve to se može napraviti uz jako male troškove za društvo usput spašavajući milijune života. Ako ne poduzmemo potrebne mjere, deseci milijuna će biti zaraženi, mnogi će umrijeti, zajedno sa svim onima kojima je potrebna intenzivna njega iz prostog razloga što će se urušiti zdravstveni sistemi.
Unutar jednog tjedna, zemlje diljem svijeta su prešle sa "Ovaj virus nije nešto strašno" na stroge mjere još neviđene u ovom mileniju. Ali i dalje mnoge zemlje ne rade ništa po pitanju zaštite. Zašto?
Svaka država pita sebe isto pitanje: Kako bi trebali reagirati? Odgovor nije toliko očit.
Neke države poput Francuske, Španjolske ili Filipina su proglasile stroge karantene. Druge poput SAD-a, Velike Britanije ili Švicarske su se dugo premišljale i oklijevale, držeći se "social distancing" mjera.
Evo čime ćemo se baviti danas uz mnogo podataka, grafova i modela sa raznih izvora:
Kada završite čitati članak ovo će biti vaši zaključci:
Zdravstveni sistemi su već sada u kolapsu.
Države imaju dvije opcije: ili će imati snažne mjere ili će imati ogromne epidemije.
Ako odaberu pandemiju, tisuće će umrijeti. U nekim državama milijuni.
Ta opcija vjerojatno neće zaustaviti ni nove valove infekcija.
Ako ćemo se sada boriti jako, smanjiti ćemo broj žrtava.
Bolje ćemo se pripremiti.
Naučit ćemo.
Svijet nikada nije brže učio o biločemu.
A trebamo učiti jer znamo tako malo o virusu.
Sve to će nam donijeti nešto kritično: malo vremena.
Ako odaberemo snažne mjere, borba će u početku biti nagla, kasnije postepena.
Biti ćemo zatvoreni par tjedana, ne mjeseci.
Zatim, dobiti ćemo sve više sloboda nazad.
Neće se sve vratiti u normalu odmah, ali na koncu hoće.
A sve to možemo napraviti imajući itekako na umu i ekonomiju.
Bacimo se na posao.
Prošli tjedan pokazao sam ovu krivulju:
Krivulja pokazuje slučajeve koronavirusa diljem svijeta izvan Kine. Možemo pogledati Italiju, Iran i Sjevernu Koreju, ako povećate početak desno ugla krivulje. Moja poanta je da će zemlje koje ne budu poduzimale stroge mjere doživjeti sudbinu ove 3 zemlje.
Pogledajmo što se dogodilo u međuvremenu.
Kao što je i predviđeno, broj slučajeva je eksplodirao u desetak zemalja. Ovdje recimo gledamo samo zemlje sa preko 1000 slučajeva. Treba naglsiti par stvari:
Da li ste primjetili nešto neobično na ovoj listi zemalja? Izvan Kine i Irana, koji imaju veliku eksploziju slučajeva, te Brazila i Malezije, svaka država na ovoj listi je među najbogatijim državama svijeta.
Mislite li da virus cilja bogate zemlje? Ili je vjerojatnije da su bogate zemlje bolje u identificiranju i testiranju virusa?
Malo je vjerojatno da siromašnije zemlje nisu u tolikoj opasnosti. Toplo i umjereno vrijeme sigurno pomaže ali ne spriječava širenje virusa - inače Singapur, Malezija i Brazil ne bi prolazili kroz takvu eksploziju.
Najvjetojatniji scenarij je da je koronavirus sporije došao do tih zemalja jer su slabije povezane ili je već tamo ali nemaju dovoljno sredstava da kvalitetno testiraju i bore se s njim.
Svakako, ako je zadnje točno, to znači da većinu zemalja koronavirus neće zaobići. Pitanje je vremena kada ćemo vidjeti nove slučajeve u tim zemljama.
Kakvu mjeru mogu te zemlje poduzeti?
Od prošlotjednog članka, narativ mnogih zemalja se promjenio i veliki je broj država poduzeo mjere. Evo nekih najiluzornijih primjera:
U jednom ekstremu imamo Španjolsku i Francusku. Ovo je nekakva lenta vremena za Španjolsku:
U četvrtak 12.03. presjednik je izjavio da španjolske vlasti nisu neozbiljno shvatile rizik od koronavirusa.
U petak 13.03., proglašeno je izvanredno stanje
U subotu 14.03. ove su mjere poduzete:
U ponedjeljak, zatvorene su granice.
Neki ljudi ovo vide kao listu odličnih mjera. Drugi očajavaju nad ovim mjerama. Ovaj članak će pokušati približiti obe strane.
Lenta vremena francuskih mjera je jako slična, samo su oni malo sporije ih provodili ali su zato sada malo agresivniji. Npr., najam, porezi i komunalne usluge su oprošteni do daljnjeg za male poduzetnike.
SAD i Velika Britanija su (poput Švicarske recimo) bile jako spore sa uvođenjem strogih mjera. Evo lente vremena za SAD:
Mnoge savezne države i gradovi su sami poduzeli inicijative i uveli strože mjere.
Velika Britanija ima sličan set mjera: mnogo preporuka al jako malo strogih mjera.
Ove dvije grupe država ilustriraju dva ekstremna pristupa virusu: mitigacija i suzbijanje. Pokušajmo shvatiti što one znače.
Prije nego to napravimo, pogledajmo što činjenje ničega donosi za države poput SAD-a:
Ovaj fantastičan kalkulator epidemije može vam pomoći da shvatite što će se dogoditi pod različitim scenarijima. Zalijepio sam poviše graf sa ključnim faktorima koje određuju ponašanje virusa. Primjetite da zaraženi (u rozoj boji) imaju plafon od 10 milijuna na određene datume. Većina varijabli je ostavljena po početnim postavkama. Jedine primjene su na R sa 2.2 na 2.4 (ima više smisla s obzirom na najnovije informacije. Vidite na dnu epidemiološkog kalkulatora), stopa smrtnosti (4% zbog raspada zdravstvenog sustava. Pogledajte detalje ispod ili prethodni članak), dužina ostanka u bolnici (sa 20 na 10 dana) i stopa hospitalizacije (dolje sa 20% na 14% na temelju ozbiljnih i kroničnih slučajeva. Treba uzeti u obzir da WHO iznosi podatak od 20%) na temelju najnovijih istrživanja. Treba također uzeti u obzir da ove brojke ne mijenjaju konačan rezultat previše. Jedina promjena koja je bitna je stopa smrtnosti.
Ako ne napravimo ništa: Svi će se zaraziti, zdravstveni sustav će biti preplavljen, stopa smrtnosti će skočiti u nebesa i na koncu će umrijeti 10-ak milijuna ljudi (plavo na grafu). Grubo računajući ako se 75% stanovnika SAD-a razboli i 4% umre, to je 10 milijuna mrtvih ili 25 puta više nego što ih je umrlo u 2. svjetskom ratu.
Sigurno mislite: "To zvuči previše, čuo sam puno optimističnije prognoze."
U čemu je onda kvaka? Sa svim ovim brojevima, lako se zabuniti. Bitne su dvije stavke - koliko broj ljudi će se zaraziti virusom i razboljeti te koji postatak njih će umrijeti. Ako se samo 25% razboli (jer neki imaju virus al nemaj simptome i ne broje se kao slučajevi) a stopa smrtnosti je 0.6% umjesto 4%, opet na kraju imamo 500 000 mrtvih u SAD-u.
Ako ne učinimo ništa, broj mrtvih od koronavirusa će vjerojatno biti negdje između te dvije brojke. Rupa između tih brojki uglavnom ovisi o stopi smrtnosti pa bi stoga razumijevanje iste bilo ključno. Što uzrokuje smrt kod koronavirusa?
Ovo je isti graf kao prije, al sada gledamo hospitalizirane slučajeve umjesto broj zaraženih i mrtvih:
Svijetlo-plavo područje je broj ljudi koji trebaju u bolnicu dok je tamno plavom označen broj ljudi koji će trebati intenzivnu njegu. Vidljivo je iz tablice da bi intenzivnu njegu trebalo više od 3 milijuna ljudi.
Sada usporedite to sa brojem kreveta za intenzivnu njegu u SAD-u (50,000 trenutno). Čak i da se udvostruči sa prenamjenom još uvijek nije ni približno dovoljno.
Ne, ne radi se o grešci, crvena linija na grafu je zbilja broj kreveta za intenzivnu njegu u SAD-u. Svi preko te linije bi bili u kritičnom stanju a ne bi mogli dobiti potrebnu njegu i vjerojatno bi umrli.
Umjesto kreveta za intenzivnu njegu možemo pogledati i stanje sa respiratorima, al rezultat je sličan, jer ih u SAD-u ima manje od 100,000.
Ovo je razlog zašto su ljudi umirali u Hubeiju te zašto sada u tolikoj mjeri umiru u Italiji i Iranu. Stopa smrtnosti u Hubeiju je na koncu bolja nego je mogla biti jer su izgradili doslovno dvije bolnice preko noći. Italija i Iran nisu mogli napraviti isto, jako malo zemalja ima takvo ubrzano graditeljstvo kao Kina.
Zašto je onda stopa smrtnosti tako blizu 4%?
Vrlo jednostavno, ako 5% ljudi treba intenzivnu njegu, a ti ju ne možeš priuštiti njima, oni će vjerojatno umrijeti.
Na to treba nadovezati i nedavna istraživanja koja potvrđuju da su slučajevi u SAD-u teži nego u Kini.
Volio bih da je to sve, ali nije.
Ove brojke samo pokazuju ljude koji umiru od koronavirusa. Al što je sa svima ostalima ako dođe do kolapsa zdravstvenog sustava? I drugi isto umiru od različitih bolesti.
Što se dogodi ako imaš srčani udar a hitnoj pomoći treba da dođe 50 minuta umjesto 8 kao inače? Što ako ta hitna dođe a nema stručnog doktora ili opremu za intenzivnu njegu? Vjerojatno je odgovor smrtni slučaj.
U SAD-u svake godine 4 milijuna pacijenata treba intenzivnu njegu. Od toga njih 500,000 umre. Bez kreveta za intenzivnu njegu, postoje šanse da će taj postotak ići sa 13% na 80%. Čak i da ode na 50%, u epidemiji koja traje godinu dana, broj mrtvih raste sa 500,000 na 2 milijuna. To je čak 1,5 milijuna novih smrtnih slučajeva.
Ako se uruši američki zdravstveni sustav, broj mrtvih će gledati u milijunima, vjerojatno i preko 10 millijuna.
Slična je stvar u većini zemalja. Broj ležajeva za intenzivnu njegu i radnika u zdravstvu je sličan kao u SAD-u ili čak i niži. Razuzdani koronavirus znači da se urušio zdravstveni sustav a to znači ogroman broj mrtvih.
Do sada, nadam se da je vrlo jasno da treba hitno djelovati. Dvije opcije koje imamo su mitigacija i suzbijanje. Obje strategije pomažu strategiji "flatten the curve" samo imaju vrlo drugačije metode.
Mitigacija je otprilike ovakva: "Nemoguće je zaustaviti koronavirus sada, amo pokušati pustiti da radi svoje i pokušati izbjeći prevelike skokove u broju infekcija. Dakle ideja je da se samo malo krivulja ispravi da se olakša zdravstvenom sustavu."
Ovaj graf pojavljuje se u vrlo važnom tekstu Imperial College Londona. Navodno je ovaj komad papira ubrzao i promjenio odluke SAD-a i Velike Britanije.
Vrlo je sličan prijašnjem ali nije isti. Ovdje, "ne činimo ništa" strategija je crna krivulja. Svaka druga krivulja je što bi se dogodilo da smo implementirali strože socijalne mjere. Plava predstavlja najstrože mjere socijalnog distanciranja, izolacija zaraženih, karantena onima koji bi mogli biti zaraženi te zabrana kretanja starijim ljudima. Ova plava linija je trenutna strategija Velike Britanije iako je trenutno to samo preporuke te se ne provode nikakve kontrole.
Nažalost i na ovom grafu je crvena linija broj ležajeva za intenzivnu njegu, ovog puta u Velikoj Britaniji. Još jednom, crvena linija je na samom dnu. Sve dakle iznad linije su pacijenti koji potencijalnu mogu umrijeti zbog nedostatka ležajeva za intenzivnu njegu.
Ne samo to, ne ispravljanjem krivulje, jedinice intenzivne njege će mjesecima nedostajati, donoseći ogroman broj kolateralnih žrtava.
Trebalo bi vas to šokirati. Kada čujete "proći ćemo kroz mitigaciju", ono što zapravo žele reći je "svjesno ćemo dozvoliti preopterećenje zdravstvenog sustava, dovodeći stopu smrtnosti do deset puta većih brojki od standardnih".
Iako ovo izgleda dovoljno užasno, još nismo gotovi. Jedna od glavnih pretpostavki ove strategije za koju ste sigurno čuli je "imunitet krda".
Ideja je da su svi ljudi koji su prebolili korona virus sada imuni na njega. To je sama srž ove strategije: "Gle, znamo da će biti teško jedno vrijeme al kada umre par milijuna ljudi, ostatak nas će biti imun na bolest te će se time spriječiti daljnje širenje virusa i koronavirus će zauvijek postati prošlost. Bolje da jednom prođemo kroz to i gotovi smo s njime nego da smo svi u karanteni godinu dana pa da po izlasku iz karantene virus opet podivlja."
Samo, jedna stvar je ovdje problem, a to je pretpostavka da virus neće mutirati. Ako se virus mnogo ne promjeni, jako velik broj ljudi će postati imun na njega i na koncu će epidemija biti završena.
Ali kolike su šanse da virus mutira?
Pa čini se da već je:
Ovaj graf predstavlja različite mutacije virusa. Možete vidjeti da početne zaraze se dogodile u Kini a onda su se širile. Svaki novo grananje na grafu predstavlja neku malu mutaciju virusa.
Ovo nas ne bi trebalo čuditi: virusi bazirani na RNA (koronavirus) imaju tendenciju da mutiraju 100 puta brže nego oni koji su bazirani na DNA, iako treba naglasiti da koronavirus mutira sporije od virtus influenze recimo.
Ne samo to, najbolji način za virus da mutira je da ima milijun prilika da to napravi a to je točno ono što dozvoljava strategija mitigacije, a to je da se stotine milijuna razbole.
Zbog toga bi svake godine trebali uzeti cjepivo za gripu. Zato jer postoji toliko mutacija gripe da naše tijelo ne može samo razviti imunitet na sve vrste.
Ne samo da strategija mitigacije pretpostavlja milijune mrtvih u zemljama kao što su SAD ili Velika Britanija, ona se također i kocka sa činjenicom da virus neće mutirati - iako smo svjesni da hoće. Najgore od svega je što točno tom strategijom virusu dajemo savršenu šansu da mutira. Tom strategijom postoji mogućnost da nakon milijuna mrtvih ove godine imamo milijune novih u novom valu različitih mutacija virusa. Tom strategijom koronavirus može biti problem svake godine, baš kao gripa recimo, samo što je koronavirus puno smrtonosniji od obične gripe.
Najbolji način da virus mutira je strategija mitigacije, koja mu daje milijune prilika da mutira.
Pa ako ni ne poduzimanje ničega ni mitigacija ne funkcioniraju, koja je alternativa? Zove se suzbijanje.
Strategija mitigacije ne pokušava zadržati epidemiju, samo malo ublažiti krivulju. U međuvremenu, strategija suzbijanja pokušaje provesti stroge mjere kako bi brzo dovela epidemiju pod kontrolom. Primjerice:
Kako to izgleda?
Svi su parametri isti, samo postoji intervencija koja suzbija stopu širenja na R=0.62 i zbog toga zdravstveni sustav nije doživio kolaps a stopa smrtnosti je 0.6%. Definirao sam sad kao 32,000 slučajeva za vrijeme intervencije. Čak i da je stopa širenja R=0.98 umjesto 0.62 broj smrtnih slučajeva je 15000 a stopa srtnosti 0.7%. Puno bolje nego 5% i milijuni mrtvih. Odgoda strogih mjera je povećanje R-a te time i veliko povećanje smrtnosti.
Kod mjera supresije, nakon prvog vala, mrtvi se broje u tisućama a ne u milijunima.
Zašto?
Zato što time ne bismo samo srezali eksponencijalni rast broja slučajeva nego i smanjili stopu smrtnosti jer zdravstveni sustav ne bi bio potpuno preopterećen. Ovdje uzimam za primjer stopu smrtnosti od 0,9 %, što je otprilike stopa koju vidimo danas u Južnoj Koreji gdje se strategija suzbijanja pokazala vrlo učinkovitom.
Ovako rečeno, strategija se doima vrlo jednostavnom. Svi bi trebali slijediti strategiju suzbijanja.
Zašto onda neke vlade oklijevaju?
Jer se boje triju stvari:
1. Prva karantena trajat će mjesecima, a to je mnogim ljudima neprihvatljivo.
2. Višemjesečna karantena uništila bi gospodarstvo.
3. Strategija ne bi riješila problem jer bismo tako samo odgodili epidemiju: jednom kad se popusti s mjerama socijalnog distanciranja, milijuni ljudi će se opet zaraziti i umrijeti.
Ovo je model suzbijanja koji predlažu stručnjaci s Imperial Collegea. Zelene i žute krivulje su različiti scenariji suzbijanja. I dalje ne izgleda dobro. Vidimo da su maksimumi i dalje vrlo visoki. Zašto bismo se onda uopće trudili?
Doći ćemo do ovih pitanja za čas, al postoji nešto važno prije.
Ovdje fali poanta.
Predstavljeno ovako, dvije opcije mitigacije i supresije, jedna pored druge, ne izgledaju baš privlačno. Ili umre puno ljudi u početku i ne oštetimo ekonomiju danas, ili oštetimo ekonomiju danas samo kako bi odgodili smrti.
Ovo zanemaruje vrijednost vremena.
U prošloj objavi, objasnili smo kakva je vrijednost vremena u spašavanju života. Svaki dan, svaki sat odgađanja mjera opasnost raste eksponencijalno. Vidjeli smo kako jedan dan može smanjiti broj totalnih slučajeva za 40% i broj mrtvih drastično pada.
Ali, vrijeme je puno vrijednije od toga.
Suočiti ćemo se sa najvećim pritiskom na zdravstveni sustav koji smo ikada vidjeli. Kompletno smo nespremni, suočavamo se sa neprijateljem kojeg ne poznajemo, a to nije dobra pozicija u ratu.
Što ako se trebaš suočiti sa svojim najgorim neprijateljem o kojem znaš jako malo a imaš dvije opcije: Ili trčiš prema njemu ili pobjegneš da si kupiš malo vremena da se pripremiš. Koju bi opciju vi izabrali?
To je ono što trebamo napraviti danas. Svijet se probudio. Svaki dan odgode koronavirusa smo bolje spremni. Idući paragrafi će objasniti što nam vrijeme donosi:
Aktivnom strategijom suzbijanja, točan broj pravih slučajeva bi eksplodirao preko noći, kao što smo vidjeli prošli tjedan u Hubeiju.
Kako sada stvari stoje, 0 je novih slučajeva u Hubeiju, pokrajini od 60 milijuna ljudi.
Broj slučajeva bi rastao par tjedana, al onda bi krenuo put dolje. Sa manje slučajeva, pada i stopa smrtnosti. A time se smanjuje i kolateralna šteta — manje ljudi bi umiralo od uzroka nepovezanih s koronavirusom koji u suprotnom slučaju ne bi mogli biti zbrinuti jer se zdravstveni sustav urušava.
Zahvaljujući strategiji suzbijanja:
Sada, Velika Britanija i SAD ne znaju točan broj slučajeva. Ne znamo koliko ih je. Samo znamo da broj nije točan a da je točan broj vjerojatno višestruko veći. To se događa zato jer se ne provode testiranje i ne bilježi se.
Mjere spomenute u ovom odjelku (testiranje i praćenje) same su uspjele smanjiti rast koronavirusa u Južnoj Koreji bez strogih mjera opreza i ekonomske štete.
SAD (a vjerojatno i Velika Britanija) idu u rat bez opreme.
SAD ima dovoljno maski za 2 tjedna, nekoliko komada osobne zaštitne opreme, nedovoljan broj respratora, nedovoljno kreveta na Odjelima intenzivne njege, nedovoljno strojeva za ekstrakorporalnu membransku oksigenaciju (ECMO)… Zato bi stopa smrtnosti mogla biti toliko visoka primjenom strategije mitigacije.
No, ako si kupimo malo vremena, možemo to okrenuti:
Jednostavno rečeno, ne trebaju nam godine da se dobro pripremimo, trebaju nam tjedni. Trebamo napraviti sve što možemo da proizvodnja krene sada. Zemlje su mobilizirane, ljudi su kreativni - primjerice neki koriste svoje 3D printere kako bi isprintali dijelove za respirator. Mi to možemo, samo trebamo vremena. Tko ne bi htio par tjedana da se pripremi za smrtnog neprijatelja?
Ovo nije jedini kapacitet koji nam treba. Trebamo i sve zdravstvene djelatnike. Trebamo ljude koji će proći obuke da pomažu medicinskim sestrama. Trebamo medicinske djelatnike da se vrate iz mirovina. Mnoge zemlje su već počele s tim, al zahtjeva vremena. Možemo to postići za par tjedana, al ne ako se sve sruši.
Javnost je u strahu. Korona virus je nov i još ga ne poznamo dobro. Ljudi se nisu odvikli od rukovanja, još uvijek se grle, ne otvaraju vrata laktovima, ne peru ruke nakon diranja kvake, ne dezinficiraju stol prije sjedanja.
Kada budemo imali dovoljan broj maski, možemo ih upotrebljavati i izvan zdravstva, ali za sada je bolje opremiti one kojima je najpotrebnije. Kada bi imali dovoljno maski, ljudi bi ih trebali nositi svakodnevno, kako ne bi zarazili ljude oko sebe ako su zaraženi, a sa pravilnom edukacijom, smanjila bi se i mogućnost zaraze onih koji nose masku (za to vrijeme, nositi nešto na licu je bolje nego ne nositi ništa).
To su sve vrlo jeftini načini na koji se stopa prenošenja virusa može smanjiti, a što se on manje širi, manje mjera će se morati poduzimati da ga se obuzda. S druge strane, trebamo vremena da ljude obrazujemo o ovim mjerama i pripremimo ih za njihovo provođenje.
Jako malo se zna o virusu, ali svaki tjedan imamo stotine novih članaka.
Svijet se napokon ujedinio u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Znanstvenici diljem svijeta su mobilizirani kako bi proučili koronavirus.
Kako se virus širi?
Kako se zaraza može usporiti?
Koji je udio asimptomatskih prenositelja?
Jesu li zarazni? Koliko?
Koji su tretmani uspješni?
Koliko virus može preživjeti?
Na kojim površinama?
Kako različite mjere socijalnog distanciranja utječu na stopu prenošenja virusa?
Koje su cijene tih mjera?
Koje su najbolje prakse u praćenju virusa?
Koliko su pouzdani naši testovi?
Jasni odgovori na ova pitanja će nam pomoći da umjerimo napore prema kontroli virusa, a pri tome ćemo smanjiti kolateralnu štetu u društvu i ekonomiji. Odgovori nam stižu kroz par tjedana a ne par mjeseci.
Ne samo to, što ako nađemo lijek za nekoliko tjedana? Svaki dan koji dobijemo vodi nas bliže tome. Već sada se nazire nekoliko ozbiljnih kandidata kao što su Favipiravir, Chloroquine, ili Chloroquine sa Azithromycinom. Što ako se za dva mjeseca ispostavi da smo otkrili lijek za virus? Kakve bi onda budale ispali da smo dopustili da umru milijuni strategijom mitigacije?
Svi gore navedeni faktori nam mogu pomoći da spasimo milijune života i to bi nam trebalo biti dovoljno. Nažalost, političari ne mogu samo razmišljati o životima ugroženih nego i o cijeloj populaciji, a stroge mjere socijlanog distanciranja utječu i na ostatak populacije.
Trenutačno ne znamo kako različite mjere društvene udaljenosti utječu na smanjenje prenošenja virusa. Isto tako ne znamo kolika će biti ekonomska i društvena cijena ovih mjera.
Nije li teško odlučiti koje mjere trebamo poduzeti dugoročno ako ne znamo njihove troškove i koristi koje donose?
Nekoliko tjedana dalo bi nam vremena da ih krenemo proučavati, da ih razumijemo i odredimo prioritete i odlučimo koje od njih ćemo slijediti.
Manje oboljelih, bolje shvaćanje problema, više sredstava za borbu, razumijevanje virusa, razumijevanje troškova i koristi od različitih mjera, edukacija javnosti… Ovo su neka od osnovnih oružja za borbu protiv virusa, ali treba nam samo nekoliko tjedana da bismo većinu od njih ih razvili. Kako bi samo bilo glupo da se obavežemo na strategiju koja bi nas nepripremljene jednostavno bacila u ralje neprijatelja?
Sada znamo da je strategija ublažavanja najvjerojatnije užasan izbor, dok nam strategija suzbijanja daje veliku kratkoročnu prednost.
Ljudi su sa pravom zabrinuti oko ove strategije:
Sada ćemo vidjeti kako bi prava strategija suzbijanja izgledala. Nazvati ćemo ju "Čekić i Ples".
U početku djelujemo brzo i agresivno. Zvog gore navedenih razloga, imajući na umu dragocjenost vremena, želimo zarazu ugasiti što je prije moguće.
Jedno od najvažnijih pitanja je: koliko će ove mjere trajati?
Svi strahuju kako će mjesecima biti zaključani u domovima, uz strah od ekonomske krize i mentalnog sloma. Ovu je ideju razradio članak kojeg je objavio Imperial College:
Sjećate se ovog grafa? Ovo svjetloplavo područje koje ide od početka ožujka do kraja kolovoza je period u kojem članak predlaže strategiju Čekića, suzbijanje uz stroge mjere socijalnog distanciranja.
Ako ste političar koji vidi da je jedna opcija pustiti da stotine tisuća umre od posljedica strategije ublažavanja, a druga da zaustavite ekonomiju na pet mjeseci prije nego što prođete kroz isti vrhunac slučajeva zaraze, ovo vam možda ne zvuči baš uvjerljivo.
Ali ne mora biti tako. Članak iz kojeg potječe ovaj graf, koji je potaknuo neke današnje metode, oštro je kritiziran zbog nekih katastrofalnih pogrešaka. Autori su zanemarili praćenje kontakata (to su neke od ključnih mjera u Južnoj Koreji, Kini, Singapuru, itd..), ograničenje putovanja (ključno u Kini), utjecaj većine na širenje virusa,...
Vrijeme potrebno za primjenu Čekića su tjedni, ne mjeseci.
Ovaj graf pokazuje nove zabilježene slučajeve u provinciji Hubei u kojoj živi 60 milijuna ljudi, svaki dan od 23. siječnja. U dva tjedna, ljudi su se počeli vraćati na posao. U roku od pet tjedana situacija je pod kontrolom, a u roku od 7 tjedana bilo je tek nekoliko dijagnosticiranih slučajeva, a upravo je ta regija Kine bila najjače pogođena.
Sjetite se da su to narančasti stupci. Sivi stupci koji predstavljaju prave slučajeve, smanjili su se mnogo ranije (graf 9).
Poduzete mjere bile su slične onima u Italiji, Španjolskoj i Francuskoj: izolacija, karantena, ljudi su morali biti u domovima osim za osnovne obaveze, pratili su se kontakti, vršila su se testiranja, povećali su broj jedinica za intenzivnu njegu, zabranili migracije i slično..
Dakako i ovi su detaljni važni:
Mjere u Kini su bile strože, npr. samo po jedna osoba iz kućanstva može napustiti stan radi kupovine hrane svaka 3 dana. Isto tako, mjere su se strogo provodile pa je vjerojatno da su zato brže zaustavili epidemiju.
U Italiji, Franuskoj i Španjolskoj mjere nisu toliko drastične i njihovo je provođenje blaže, a ljudi i dalje hodaju po ulicama, mnogi bez maske. Ovo sve će vjerojatno usporiti rezultate Čekića jer će trebati duže vrijeme da se epidemija stavi pod kontrolu.
Neki ljudi to tumače kao "Demokracije ne mogu replicirati ovoliko smanjenje slučajeva zaraze." Ali to nije točno.
Par tjedana Južna Koreja imala je najtežu epidemiju izvan Kine, a sada se ista uglavnom nalazi pod kontrolom. Sve su to napravili a da nisu tražili ljude da ostaju doma, već kroz povećanje broja testiranja, praćenje kontakata, te uvođenjem karantene i izolacije.
Slijedeća tablica daje uvid u to koje su mjere različite zemlje uvodile, te kako su iste na njih utjecale (ova je tablica se još izrađuje i povratne informacije su dobrodošle).
Tablica prikazuje kako zemlje koje su se pripremile, sa strogim epidemiološkim autoritetom, edukacijom o higijeni i socijalnom distanciranju, ranoj detekciji i izolaciji, nisu morale ispaštati uvođenjem težih mjera kasnije.
S druge strane su zemlje poput Italije, Španjolske i Francuske koje nisu dobro provodile ove mjere pa su morale oštro udariti čekićem kako bi stigle ostale zemlje.
Na drugom kraju spektra je nedostatak mjera SAD-a i Velike Britanije, posebice SAD-a. Ove zemlje još uvijek ne čine ono što je Singapuru, Južnoj Koreji i Tajvanu omogućilo obuzdavanje virusa, unatoč eksponencijalnom rastu broja zaraženih. Ali i to je tek pitanje vremena: ili će imati masovnu epidemiju, ili će uvidjeti svoje greške i morati kompenzirati strožom provedbom Čekića. To nije moguće izbjeći.
Ali izvedivo je. Ako se zaraza u Južnoj Koreji može staviti pod kontrolu kroz samo par tjedana i to bez socijalnog distanciranja, onda Zapadne zemlje koja već strogo primjenjuju čekić sigurno mogu učiniti isto. Stvar je samo discipline i toga kako će se stanovništvo držati pravila.
Nakon primjene čekića i obuzdavanja zaraze, kreće druga faza: Ples.
Ako udarimo čekićem po virusu, unutar nekoliko tjedana imati ćete ga pod kontrolom i biti ćete u volje stanju boriti se protiv njega. Zatim kreće dugoročni trud koji se obuzdava virus dok ne pronađemo cjepivo.
Ovo je ujedno i najveća i najvažnija pogreška koju čini većina ljudi kada razmišljaju o ovoj fazi: misle da će ih držati mjesecima u domovima. Ali to uopće nije tako. Zapravo je vjerojatniji scenarij da će se život brže vratiti u normalu.
Kako je moguće da Južna Koreja, Singapur, Tajvan i Japan već dugo imaju slučajeve zaraze, Južna Koreja čak ima tisuće, a ipak nisu svi zaključani u svojim domovima?
U ovom videu ministrica vanjskih poslova Južne Koreje objašnjava kako su oni uspjeli. Bilo je vrlo jednostavno: efikasno testiranje, praćenje, zabrana putovanja, učinkovita izolacija i karantena.
Ovaj članak recimo objašnjava kako je to uspjelo Singapuru:
Lekcije koje možemo naučiti od Singapura
Što mislite koje vjere su uveli? Iste kao i Južna Koreja, ali njihove uključuju i ekonomske mjere pomoći ljudima u karanteni, zabrane putovanje te odgode.
Da li je prekasno za ostalo? Ne. Primjenom Čekića dobivaju novu šansu da poprave situaciju, ali što duže čekaju, to će primjena Čekića biti duža i stroža, ali na kraju će epidemija biti obuzdana.
A što ako i ove mjere nisu dovoljne?
Višemjesečni period između Čekića i cjepiva ili lijeka nazvao sam Ples jer za vrijeme provođenja mjere neće biti jednake ili stroge. Neke će regije imati ponovljene slučajeve, ostale dugo vremena neće imati novih zaraza. Ovisno o tome kako će se slučajevi zaraze razvijati, morati ćemo pojačavati mjere socijalnog distanciranja ili ćemo ih opustiti. Ovo je ples R-a: ples mjera između vraćanja života u normalu i širenja bolesti, ples između ekonomije i zdravstva.
Kako ples funkcionira?
Sve se vrti oko R-a, odnosno ranije spomenute stope prijenosa. Na početku, u standardnoj i nepripremljenoj zemlji, R je između 2 i 3: kroz nekoliko tjedana zaražena osoba zaradi još 2 ili 3 osobe.
Ako je R iznad 1, broj zaraženih raste eksponencijalno i pretvara se u epidemiju, ako je ispod 1, broj zaraženih opada.
Za vrijeme faze čekića, cilj je približiti R nuli u što je moguće kraćem vremenu kako bi što prije ugasili epidemiju. Računa se da je R u Wuhanu na početku bio 3.9 a nakon zatvaranja grada i karantene spustio se na 0.32.
Kada pređete u fazu plesa, više to ne morate raditi. Potrebno je samo da R ostane ispod 1 jer mnoge mjere društvene udaljenosti ozbiljno koštaju ljude. Ljudi mogu ostati bez posla, tvrtke im mogu propasti, mogu izgubiti zdrave životne navike, ...
R se može zadržati ispod 1 a to se postiže s nekoliko jednostavnih mjera.
Ovaj graf je procjena kako različita vrsta pacijenata reagira na virus. Nitko ne zna pravi oblik ovog grafa ali smo sakupili podatke iz više članaka kako bi otprilike pokazali kako izgleda.
Svaki dan nakon zaraze virusom ljudi imaju određen potencijal da zaraze druge ljude. Zajedno, svi dani zaraze čine oko 2,5 zaraza u prosjeku.
Vjeruje se da se neke zaraze odvijaju tijekom asimptomatske faze. Nakon toga, kako simptomi postaju izraženiji, ljudi obično odlaze liječniku, dijagnosticira im se zaraza i njihova se zaraznost smanjuje.
Na primjer, u ranoj fazi, imate virus ali nemate simptome i stoga se ponašate normalno. Kada razgovarate s ljudima, širite virus. Kada dotaknete nos i zatim kvaku da biste otvorili vrata, zarazit ćete osobu koja će iza vas otvoriti vrata i zatim dotaknuti nos.
Kako se simptomi pojačavaju, to ste zarazniji. Onda, nakon što dobijete simptome, prestat ćete ići na posao, ostat ćete u krevetu, nositi masku ili otići liječniku. Što su simptomi izraženiji, više se društveno udaljavate i smanjujete širenje virusa.
Jednom kada ste u bolnici, čak i da ste vrlo zarazni, ne širite virus jer ste izolirani.
Tu se vidi uspješnost mjera u zemljama poput Singapura ili Južne Koreje:
Tek ako ove mjere zakažu potrebne su oštrije mjere socijalnog distanciranja.
Ako je uz sve mjere R debelo iznad 1, moramo ograničiti broj ljudi koji svaka osoba sretne.
Neki od povoljnijih načina da se to postigne je npr. zabrana događanja na kojima se okuplja veći broj ljudi (npr 50 ili 500) ili rad od kuće kada je to moguće.
Drugi način je ekonomski, društveno i etički mnogo skuplji, npr. zatvaranje škola i sveučilišta, traženje od ljudi da ostane doma i zatvaranja poduzeća.
Ovaj graf je izmišljen jer još ne postoji. Nitko nije proveo dovoljno istraživanja na ovu temu niti objedinio sve mjere da bi se mogle usporediti.
Nažalost jer to je najvažniji graf koji bi političarima trebao pomoći pri donošenju odluka. To je ono o čemu oni zapravo razmišljaju.
Tijekom razdoblja čekića, političari žele, kroz mjere koje stanovništvo može podnijeti, spustiti R što je više moguće. U provinciji Hubei R je spušten na 0,32. Nama to možda nije potrebno, dovoljno je 0,5 ili 0,6.
Ali tijekom razdoblja plesa R-a, najbolje je da R dugoročno ostane bliže 1. Ovakva mjera sprječava nove pojave virusa i otklanja potrebu za najoštrijim mjerama za njegovo širenje.
Bez obzira na to žele li svjetske vođe to čuti ili ne, ovu nam je činiti:
U početku neće previše vjerovati ovim brojevima, ali to je način njihovog razmišljanja.
Ono što bi trebali napraviti je formalizirazi proces, razumjeti da je ovo igra brojki u kojoj je najvažnije shvatiti gdje je R sada te kako koja mjera utječe na smanjenje R-a te na društvo i ekonomiju.
Tek onda će biti u stanju racionalno odlučiti o mjerama koje će primjeniti.
Koronavirus se širi posvuda, 152 države imaju zabilježene slučajeve zaraze i ovo je utrka sa vremenom. Ali ne mora biti tako - postoji jasan način kako postupiti u ovoj situaciji.
Neke zemlje, naročito one koje nemaju veliki broj zaraženih, trenutno se pitaju - hoće li se i nama ovo dogoditi? Odgovor je - već vam se događa, samo još toga niste svjesni. Kada broj zaraženih poraste znatno, zdravstveni sustav će biti u gorem stanju nego što je kod bogatijih zemalja sa dobro posloženim zdravstvenim sustavom. Bolje je spriječiti nego liječiti, mjere trebati poduzeti odmah.
Za zemlje koje već sada imaju veliki broj zaraženih, mogućnosti su jasne.
S jedne strane se mogu odlučiti na mjere ublažavanja i izazvati epidemiju i preopterećenje zdravstvenog sustava te potencijalno milijune mrtvih i nove mutacije virusa.
S druge strane, zemlje se mogu boriti, mogu proglasiti karantenu na par tjedana da nam kupe vrijeme, stvore educiran plan djelovanja i obuzdaju virus dok ne nađemo lijek ili cjepivo.
Države diljem svijeta danas, uključujući neke poput SAD-a, Velike Britanije ili Švicarske su izabrale opciju mitigacije.
To znači da su odustali od borbe. Vide druge zemlje kako se uspješno bore protiv virusa ali su odlučili - mi to ne možemo.
Što d aje Churchill rekao istu stvar? "Nacisti su već osvojili Europu, ne možemo se boriti, odustanimo." Ovo je ono što mnoge vlade diljem svijeta rade. Ne daju vam šansu da se borite. Zato ju sami trebate tražiti.
Nažalost, milijuni života su na kocki. Podijelite ovaj članak ili sličan - ako mislite da možete promjeniti nečije razmišljanje. Voditelji moraju shvatiti da vas vode u katastrofu. Djelovati treba sada.
