Menu
Povijest čovječanstva povijest je grupnoga djelovanja. Ljudi su se družili da bi zajedno ulovili mamuta ili medvjeda, da budu jači i sigurniji, da se stisnu zajedno kako bi im bilo toplije za hladnih noći, pa se i Defoe[1] smilovao Robinsonu, pridodavši mu Petka negdje na polovici knjige jer je bilo očito da najpoznatiji brodolomac na svijetu ipak ne može sve sam.
Složenost grupnog djelovanja počinje s mogućnosti izbora. To nazivamo konkurencijom, a u biti je natjecanje svakoga protiv svih. Svi smo proizvođači. Svi smo i potrošači. Svatko proizvodi nešto što upotrebljava netko drugi. Svi biramo iz beskrajnoga popisa ponude. Stvaramo preduvjete za sukob onog časa kada barem jedna strana nije zadovoljna ostvarenim rezultatom.
Istinska složenost potječe iz svih mogućih međudjelovanja. Tko je što kupio i od koga? Tko je učinkovitiji i bolje troši vrijeme, istodobno radeći u svoju korist i korist svojih kupaca? S tolikim brojem ljudi u igri, sve može nalikovati gomili (ili skupu gomila) u kojoj svatko komunicira sa svakim. Kako izabrati prave suradnike, koji nude upravo ono što vam treba, po cijeni koju prihvaćate i s posljedicama koje vam donose zadovoljstvo? Kako dugoročno uspješno voditi takvu grupu i razvijati je? Kako predstaviti svoje ideje i uspješno razumijeti druge?
Onoga trena kada su dvije osobe odlučile nešto ostvariti zajednički, jedna će se nametnuti kao vođa novostvorene grupe. Razmjena misli i ideja omogućila je nastanak kulture, znanosti i umjetnosti, ali i vlasti i potlačivanja. Kako je prihod rastao, pojedinci su se mogli baviti djelatnostima koje nemaju veze s golim preživljavanjem (npr. svećenici i umjetnici), dok su se drugi nametnuli kao upravljači onima koji rade (kraljevi, niže plemstvo i vojnici). Napredak pomaže ljudima da si olakšaju i uljepšaju život, ali nekima omogućava da iskoriste druge ljude za ispunjenje svojih ciljeva.
Ljudi nisu izmislili nijedan novi osjećaj u proteklih nekoliko tisućljeća. Ljudi se vole, mrze, poštuju, preziru, podržavaju i napadaju još od starih Egipćana, Grka i Rimljana. Spremni su krenuti za karizmatičnim vođom, kamenovati ili spaliti (u doslovnom i prevedenom smislu – kada su mediji u pitanju) svakoga čija ideja ugrožava postojeći sustav i poredak, potkazati susjeda organima vlasti ako će njegova krava prijeći u njihovu štalu, prevariti partnera ako to znači više novca u vlastitom džepu i natjerati roba / kmeta / slugu / djelatnika da radi u lošijim uvjetima ako to donosi profit koji ispunjava očekivanja gazde ili dioničara.
Ljudi se od pamtivijeka okupljaju u grupe, pa kako se sukobljavaju pojedinci, tako se sukobljavaju i različite grupe. Žene protiv muškaraca. Djeca protiv roditelja. Crnci protiv bijelaca. Protestanti protiv katolika. Plavooki protiv zelenookih. Visoki protiv niskih. Biciklisti protiv vozača automobile. Ljubitelji narodnjaka protiv ljupitelja rocka ili klasike. Razloga za sukob zaista nam ne manjka i ponekad je dovoljno da se netko “ubaci” na parkirno mjesto koje čekate već desetak minuta, pa da vam se “smrači” i da krenete u rat. Za parking. Ili za nešto drugo. Za veću plaću. Za vlast. Za slobodu. Za domaći sir i vrhnje. Nije bitan razlog, bitno je da ste tog trenutka Dijalog zamijenili sukobom.
U svojem su radu Bohm, Factor i Garett na trenutak svjesno zaboravili na tehničku stranu dijaloga – komunikacije između dvoje ili više ljudi, i koncentrirali se na sam proces, nazvavši ga Dijalogom s velikim početnim slovom. Tekst, koji ovdje komentiram, još je jedan prilog kulturi odnosa među ljudima, prihvaćanje razlika kao prednosti (a ne kao izvora loše komunikacije i sukoba), te prihvaćanje odgovornosti svakoga od nas osobno za uspjeh Dijaloga s drugim ljudima.
[1] Daniel Defoe (1660. – 1731.), engleski pisac, autor knjige Robinson Crusoe, u kojoj opisuje doživljaje brodolomca koji se našao sam na malom otoku, izgubljenom u plavetnilu oceana.
