Menu
Grčki premijer Alexis Tsipras je prije ravno godinu dana najavljivao "novi početak" i kraj mjera štednje. Ništa od toga se nije ostvarilo, a ne nazire se ni kraj krize u toj zemlji, komentira za DW Spiros Moskovou...
Prije ravno godinu dana Grčku i Europu je pogodio politički potres. Lijevoradikalna stranka Syriza i njezin vođa, "narodni tribun" Alexis Tsipras, pobijedili su na izborima i u suradnji s desnim populistima formirali novu vladu. Tsipras je tada obećao kraj politike štednje i odlučne nove pregovore s međunarodnim kreditorima o paketima pomoći. Godinu dana kasnije Grčkom još uvijek vlada Tsipras, koji je u međuvremenu prešao u redove realpolitičara, ali je "ljevičarska revolucija" ostala na ledu. On je sada taj koji nadgleda provođenje trećeg i najrigoroznijeg paketa mjera štednje koji je Grčkoj nametnut u proteklih pet godina.
Gledajući ga izdvojeno od ostalih događaja, proces političkog sazrijevanja mladoga grčkog premijera je sigurno za pohvalu. Skandalozno je da je premijer istovremeno nanio veliku štetu svojoj zemlji. Grčka, koja za razliku od ostalih krizom pogođenih zemalja jugoistočne Europe i ne želi krenuti putem oporavka, je tijekom 2015. organizirala dva puta izbore i jednom referendum. Svi ti izlasci na birališta su bili demonstracija upornosti i čvrstoće jedne u biti slabe države, bili su zamišljeni kao pljuska navodnim mračnim silama EU-a i MMF-a. Rezultat je kontroverzan: Grčka je i dalje pod paskom međunarodne zajednice, birači Syrize su razočarani, ali je Tsipras i dalje čvrsto u sedlu.
Pitanje je koliko dugo premijer još može glumiti Don Quijotea. Gospodarstvo stagnira, nezaposlenost raste, široki slojevi stanovništva su osiromašeni. Krivicu za to ne snosi omražena politika štednje, nego neuspjeh svih grčkih vlada u proteklih pet godina da provedu reforme koje nisu samo kozmetičke prirode.
To je vidljivo na primjeru reforme koja je bila odavno potrebna - one u socijalnim sustavima države. Nijedna politička opcija nije imala hrabrosti reformirati mirovinski sustav koji već dugo nije održiv. Međunarodni kreditori su obvezali sadašnju vladu da se pozabavi tim problemom. Prosvjedi različitih skupina građana proteklih dana su pokazali da će otpor modernizaciji zemlje biti veliki.
Nova godina neće za vladu biti obilježena iskušenjima samo zbog reformi. Većina koju vlada u parlamentu ima zasniva se samo na tri zastupnička mandata i ona ni u kojem slučaju nije sigurna. Vlada je, na primjer, zakon o istospolnim brakovima mogla usvojiti samo zahvaljujući glasovima oporbe, jer su zastupnici vladajuće koalicije koji pripadaju desnici bili protiv. Nakon niza poraza se konzervativna Nova Demokracija ponovo formirala i zahvaljujući novom vođi Kyriakosu Mitsotakisu postala politička snaga s kojom se mora računati. Posljednje ankete govore da ova stranka u međuvremenu ima i blagu prednost među biračima u odnosu na Syrizu.
U doba ovakvih političkih previranja Syriza je makar imala tu prednost da ukazuje na "moralnu neukaljanost" ljevice koja nikada ranije nije bila u vladi sa "starim" strankama. Otkako je javnost tijekom proteklog tjedna upoznata s nizom slučajeva nepotizma, ni Syriza više ne može tvrditi da je tako. Kada je predsjedavajući omladinskog saveza Syrize konfrontiran s informacijama o tome da je zaposlio rođake u javnom sektoru, ponudio je čudno objašnjenje: njegov djed i baka nisu se uzalud borili protiv njemačke okupacije pod zastavom komunističkog pokreta EAM i sada je došlo vrijeme da se njihovi unuci nagrade za to!
Syriza je prije godinu dana najavila novi početak u politici i društvu. Godinu dana poslije čini se da je taj novi početak samo druga strana iste medalje - samo je sve još grotesknije.
