Je li gospodarski rast dovoljan za izlazak iz krize?

Hrvatsko gospodarstvo u protekloj godini obilježili su određeni pomaci nabolje, ali i dalje je više nego osnovana bojazan da takav razvojni tempo nije dostatno intenzivan za konačni izlazak iz krize...

Ekonomsku situaciju u Hrvatskoj 2015. godine možemo simbolički, makar za uvod u ovaj pregled zbivanja, obilježiti pitanjem jednog starijeg građanina koji se početkom prosinca obratio izravno kamerama javne radiotelevizije za vrijeme prijenosa najnovijeg od nebrojenih protestnih skupova hrvatskih štediša bivše Ljubljanske banke: „Tko će mi reći kako da ja dođem do mojih 50 maraka?“ Njegov vapaj objedinio je činjenicu egzistencijalnog očaja u kojem živi sve više ljudi u Hrvatskoj, kao i gestu apeliranja na ukupnu javnost, oko naizgled minornog iznosa koji nekom ipak biva presudan. Ali, upada pritom u oko i zaostali izračun u danas nepostojećoj valuti – svjedočanstvo o nikad riješenim financijskim odnosima u najširem krugu, a kakvim je pridonijela regresivna monetarna politika i liberalizacija bankovnog sektora.

Istodobno, krajem godine eksponirane su i određene statističke informacije koje ukazuju na proces oporavka nacionalne privrede. Spori rast BDP-a od 2013. godine i prethodne mu četverogodišnje oscilacije iz minusa u plus i natrag, zamijenio je kroz čitavu 2015. godinu relativno brz uspon do stope od gotovo tri posto u trećem kvartalu. U jeku posljednje turističke sezone zabilježena je najmanja stopa nezaposlenosti – manje od 16 posto – još od 2009. godine. U sličnoj komparaciji s kriznim razdobljem probudila se i industrijska proizvodnja, u porastu je izvoz, kao i osobna potrošnja hrvatskih građana. No kako onda protumačiti generalni, prevladavajući dojam po kojem se u Hrvatskoj 2015. ipak živjelo gore negoli to sugeriraju izneseni podaci?

Nema u vezi s tim naročite misterije, uzmemo li u obzir da je iscrpljujuća kriza potrajala dugi niz godina i da će se njezini efekti svakako još dugo osjećati; kako u pojedinačnim domaćinstvima, tako i u nacionalnim statistikama. Navedene stope rasta preniske su za nešto bolje od toga, a tu su i razna druga sidra koja usporavaju napredak, pa ćemo i o njima reći ponešto konkretnije. Bacanje takoreći svih ekonomsko-političkih karata na turizam donijelo je Hrvatskoj uočljivu korist, no s rizikom monokulturne industrijske orijentacije koja nosi dugoročnu neadekvatnu izloženost ostatka ekonomije međunarodnom tržištu. Pad nezaposlenosti također treba promatrati u kontekstu suzbijanja radničkih prava i širenja nesigurnih oblika zaposlenja s nezaštićenim primanjima, te s naglo pojačanim odljevom radnika u druge zemlje EU-a.

Uza sve rečeno, međutim, treba imati na umu da su pojedine skupine građana Hrvatske danas uslijed brojnih nepovoljnih mjera ugroženije negoli su bile prije godinu, dvije ili pet: umirovljenici, mladi koji nikad nisu imali posao, studenti, stanovnici tzv. pasivnih krajeva, itd. Fiskalna politika zaoštrena je i na račun tih grupacija radi spuštanja javno-proračunskog deficita, u čemu je aktualna vlada također uspjela, ali po cijenu antisocijalnog PDV-a čijom stopom od 25 posto Hrvatska prednjači u Europskoj uniji, izuzev Mađarske s 26 posto. S druge strane, u pokušaju mlakog balansiranja uvode se i porezi na dividendu, kamate od štednje i zaradu od trgovine dionicama, a i mjere kojima bi se nauštrb banaka olakšao teret najugroženijim dužnicima.

Proteklu godinu označio je, zbog potonjih manevara, sukob političkih vlasti s gazdama financijaških subjekata Hrvatske, a to su mahom inozemne velike banke i njihovi predstavnici. Budući da je fiskalna politika nedovoljno snažan instrument u ogledu s njima, pak, iznova se počelo govoriti o potrebi za aktivnijom monetarnom politikom pod kontrolom demokratskih institucija. Drugim riječima, sve češće se govori da bi izabrani političari trebali preuzeti odgovornost za politiku Hrvatske narodne banke, umjesto da se njezinim potezima i, primjerice, tečajem kune, indirektno upravlja s pozicije interesa privatnih bankovnih i trgovačkih krugova, kao što je u bitnome slučaj već dva desetljeća. O tome smo izvještavali na portalu DW-a proteklih godina u nekoliko navrata, no tad je to u široj javnosti još uvijek bila potisnuta tema.

Nije dugo trebalo čekati na reakciju banaka; udarac je uzvraćen pravosudnim propitivanjem ustavnosti vladinih odluka i ujedno nedavnom eksplicitnom porukom predsjednika Hrvatske udruge banaka Zdenka Adrovića. „Ministarstvo financija RH treba ubuduće ići van po sredstva na međunarodnim tržištima kapitala“, rekao je on, čime su banke zauzele drastičan stav u Hrvatskoj općenito. Prvo su s njima u dužničke probleme ušli građani, zatim su banke uskratile kreditiranje hrvatskoj privredi, i na koncu je stradala država. Banke su inače najveći dobitnik u hrvatskim godinama krize, pri čemu ne treba zanemariti njihov povlašteni kreditorski položaj prema zapuštenoj državi koju su opterećivale izuzetnim kamatama. Pa niti dodatne benefite, kao što je npr. drugi stup mirovinskog osiguranja, od kojeg istinske koristi nema nitko doli banaka.

U tom pogledu ima smisla pozitivno gledati na najavljene političke zaokrete – oko toga se načelno i posredno slažu najveće stranke – s deeurizacijom kune, aktivacijom centralne banke i osnivanjem agrobanke koja bi potpomogla poljoprivredu u Hrvatskoj. Moguće je pritom da bi se na to koncentrirala i Hrvatska poštanska banka, jedina veća koja je ostala u rukama države. No s pitanjem poljoprivrede, u Hrvatskoj temeljito devastirane, dolazimo i na bolnu temu propale materijalne proizvodnje općenito: stagnira najprije energetika, otkako je INA koruptivno prepuštena mađarskome MOL-u, a zatim i grane poput metalurgije ili tekstilne i kožne industrije, ili kemijske. Glavni primjer je dakako Sisak u kojem je upravo po treći put u posljednjih desetljeće i pol zaustavljena proizvodnja u željezari, osovini tamošnje privrede, uz rafineriju INA-e kojoj Mađari također prijete zatvaranjem.

O gašenju željezare na pola godine, a možda i zauvijek, odlučili su njezini vlasnici, inače Talijani. Indikativna je pritom bila izjava sisačke gradonačelnice Kristine Ikić Baniček, koja je imala potrebu reći da poštuje odluku vlasnika – kao da joj išta drugo preostaje. Otrježnjujuće je utoliko djelovala aktualna izjava hrvatskog tajkuna Emila Tedeschija, vlasnika Atlantic grupe: „Za mene je antipatično kad bilo koji poslovni čovjek (...), maše nacionalnim interesom, a u principu vuče poslove i poslovne odluke zbog osobnog interesa (...). To je jedino legitimno. Ali ako se tu uklapa nacionalni interes onda je to 'win-win' situacija i to je dobro.“ Uzgred, zanimljiva je i Tedeschijeva najava skorog zatvaranja jedine njegove tvornice u Njemačkoj, zbog – prejakih njemačkih sindikata u obrani radničkih prava.

Hrvatska država očito bi morala pronaći svoj bolji modus operandi, u suradnji s faktorima kao što su sindikalni, da popravi egzistencijalni položaj građana. U protivnom će spomenutih nekoliko postotaka rasta pasti u zaborav, nikad se ne vinuvši do realno pristojnog rezultata, gledano iz vizure prosječnog čovjeka. Za početak, pored opisanih zahvata u monetarnoj politici i zaštiti rada od grabežnog profiterstva, politički sloj bi se morao odreći i nekih svojih povlastica. Notorni primjer je državna i javna uprava, te menadžmenti javnih poduzeća koja su odavno sinonim za izborni plijen. Njihove vodeće strukture tako su i nestručne i preplaćene, a koče razvoj tih sustava i prebacuju kritiku javnosti na niže službenike i razne druge javne radnike koji time postaju glavna meta sve popularnije medijske hajke na tzv. uhljebe.

Izvor: DW