Menu
Italija je u šest mjeseci predsjedanja Europskom unijom u oči pala isključivo zbog jadikovki, neučinkovitosti i prebacivanja krivnje na druge. Vlada socijaldemokrata Mattea Renzija nije učinila ništa po pitanju prijeko potrebnih strukturnih reformi. Umjesto toga je Njemačku i ostale zemlje EU-a kojima je stalo do stabiliziranja situacije, okrivljavala da kroz pretjeranu politiku štednje guše europsko gospodarstvo...
Kad bi barem mogli ignorirati stabilizacijske kriterije i investirati, i to ako je ikako moguće na račun drugih, tada bi nam bilo mnogo bolje.
To je čini se jedino što je Renzi u stanju poručiti javnosti. Kao da upravo ovakva politika nesputanog trošenja novca na račun nadolazećih generacija (što je trajalo desetljećima) nije dovela do problema s kojima se suočavamo danas. Italija, pored rekordera Grčke, se može „pohvaliti“ najvišim državnim zaduženjem unutar EU-a.
I u jednom drugom segmentu postoje paralele s Grčkom. U Ateni nakon propalog izbora predsjednika države, prijete prijevremeni parlamentarni izbori na kojima bi pobjedu mogla odnijeti vlada koja bi mogla nositi ime Aleksisa Ciprasa. On je pak u slučaju pobjede već najavio kraj politike štednje. I njegova pobjeda je, ako je vjerovati ispitivanjima, više nego izvjesna. Što će se nakon toga dogoditi s međunarodnim fondom za spas Grčke, teškim preko 240 milijardi eura, ostaje otvorenim.
U Italiji situacija ipak nije tako dramatična. Na kraju krajeva, zemlja preživljava bez pomoći izvana. No nakon što je predsjednik Italije Giorgio Napolitano najavio povlačenje, Italiji, kojoj i inače ne manjka dugotrajnih političkih blokada, prijeti dugotrajna politička pat-situacija. Koju si Italija, ionako umorna od reformi, baš i ne može priuštiti.
Potpuno je drugačija situacija u dvije zemlje na sjeveru Europe koje se ovih dana nalaze u središtu pozornosti. Latvija je početkom godine preuzela predsjedanje Europskom unijom. A njezina susjeda Litva uvela euro. Zajedno s trećom baltičkom članicom, Estonijom sada je u sve tri države sjevera u upotrebi zajednička valuta. I to iako su mnogi na vrhuncu krize već otpisali baltičke EU članice.
Uvođenje eura moguće je zahvaljujući dugotrajnoj politici štednje, stabilnom proračunu i gospodarskim pokazateljima. No sve to skupa baltičkim zemljama nije palo s neba nego je rezultat stroge konsolidacijske politike. I to bez pomoći izvana. Danas ove zemlje stoje na stabilnim nogama. Žrtva se isplatila.
Na vrhu liste prioriteta Latvijskog predsjedanja EU-om su stvaranje novih radnih mjesta i gospodarski rast. Za razliku od talijanskog recepta, Latvija temelj uspješne gospodarske politike vidi u povećanju stupnja konkurentnosti. I to bez diktata izvana.
Nasuprot tomu, Italija, Grčka ali i Francuska svaku opreznu opasku izvana na račun svoje fiskalne discipline, brzine provođenja reformi ili povećanja konkurentnosti doživljavaju kao nedozvoljeno uplitanje u unutarnje nadležnosti. I to prije svega kada upozorenja stižu iz Berlina. Na to vlade u Rimu, Ateni i Parizu često reagiraju vrlo osjetljivo. Baltičke zemlje su premale da bi im netko spočitavao pokušaj dominacije. No one vrše utjecaj kroz svoje pozitivno djelovanje. I upravo zbog toga su toliko važne za Europu.
Izvor:DW
