Menu
Prividnom miru u eurozoni je došao kraj. Uobičajene grozne vijesti opet su tu. Ali, bez panike. Europska središnja banka priprema obranu. "Super Mario" će spasiti stvar...
Vlada u Ateni se i opet preračunala. Za sljedeće dvije godine nedostaje joj - ne 11 i pol milijardi eura, kako je ranije objavljeno, nego 14 milijardi. To u usporedbi s 240 milijardi iz dvaju paketa pomoći i 100 milijardi za koje je smanjen grčki dug i ne zvuči puno. No spasioci su se umorili. Kako objasniti građanima Njemačke, Nizozemske, Austrije i Finske da bi trebalo spremiti i treći paket? Stoga se raspravlja o tome da zemlje zajmodavci Grcima izađu u susret na drugi način: da snize kamate za kredite pomoći ili jednostavno odgode rokove plaćanja, piše DW.
No kriza se zakuhala u još jednom loncu: I Španjolska bi se uskoro mogla zatražiti maksimalnu pomoć iz za to predviđenih fondova. Nova molba za pomoć čini se "nezaobilaznom", izjavila je gradonačelnica Madrida Ana Botella. Ona je prva visoko pozicionirana španjolska političarka koja je to priznala. Toj četvrtoj gospodarskoj sili eurozone ulagači masovno okreću leđa. U drugom kvartalu izvučeno je kapitala kao nikad u zadnjih 20 godina. Još jedan znak nepovjerenja finacijskih tržišta su visoke kamate, koje ona za dugoročne kredite zahtijevaju od španjolske države. Za destogodišnje kredite kamate iznose oko sedam posto. Takvo opterećenje teško da bilo koja zemlja može podnosti na dulji rok. Španjolski ministar gospodarstva Luis de Guindos od Europske središnje banke (ECB) traži da neograničeno kupuje španjolske državne obveznice. On smatra da se samo tako trajno može olabaviti kamatni pritisak.
Prije mjesec dana svi su još u nevjerici vrtili glavom: o čemu ovaj priča? To bi značilo da Europska središnja banka (ECB) otvoreno financira neku državu! To je granica koja se nikad ne smije prijeći. No otkako je predsjednik ECB-a Mario Draghi krajem srpnja rekao da će sve učiniti za spas eura, odjednom je i nezamislivo postalo zamislivo.
Sad ova najava dobiva i svoje konture. Prema pisanju njemačkog tjednika Der Spiegel, ECB razmatra da za svaku zemlju uvede individualne gornje kamatne granice. Ukoliko se to ograničenje prijeđe, Središnja će banka navodno kupovati obveznice pogođene zemlje u neograničenim količinama. ECB će koristiti svako oružje za zastrašivanje te špekulantima objaviti rat. Bitku za zajedničku valutu će dobiti jer, na kraju krajeva, on eure može tiskati do u nedogled. U međuvremenu je na ove glasine reagirao i ECB: "Izvještaji o odlukama koje još nisu donesene apsolutno vode na krivi put", izjavio je glasnogovornik ECB-a u ponedjeljak.
No financijska tržišta imaju povjerenja u ECB. Već danima vrijednost dionica na burzama u Europi raste, unatoč tomu što je većina zemalja zapela u recesiji a dobici poduzeća se tope. A to je plodno tlo za novi "financijski mjehur od sapunice".
No, napuhani "mjehuri od dionica" i ECB-ova politika spašavanja eura imaju nešto zajedničko - ni jedno ni drugo ne može dugo trajati. Jer velikodušnom kupovinom državnih obveznica Središnja banka prezadužene zemlje s periferije eurozone ne oslobađa samo kamatnog pritiska nego i pritiska da provedu reforme. A to će opet dovesti do potrebe za spašavanjem. Strojevi za tiskanje novčanica ECB-a više neće prestajati raditi. Bit će doduše spriječen raspad eurozone, ali srednjoročno se neće moći izbjeći inflacija u jezgri monetarne unije, smatra stručnjak banke Commerzbank Jörg Krämer. "Politika ECB-a koja se prilagođava potrebama perifernih zemalja, kao i sporo provođenje reformi istih tih perifernih zemalja, tijekom godina značajno će dovesti do pada vrijednosti eura u odnosu na većinu drugih valuta", napisao je Krämer u jednoj svojoj analizi. Visoka inflacija, slaba valuta, to podsjeća na Italiju iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Stoga on eurozoni predviđa "talijansku monetarnu uniju".
Zaključak: kratkoročno će "Super Mario" usrećiti financijska tržišta, južne europske zemlje kao i političare. Dugoročno, "periferne zemlje" se vraćaju u dobro poznato stanje iz vremena prije monetarne unije. Cijenu za održavanje eurozone na kraju plaćaju građani zemalja iz jezgre Unije. No budući da će se posljedice moći osjetiti tek nakon nekog vremena, političari se nadaju da će građane moći zadovoljiti već samom činjenicom da je taj proces - usporen.
