Menu
Unatoč brojnim naporima, bezbrojnim sastancima i silnim idejama (koje se u pravilu pokazuju promašenima), na površinu isplivava sve veći broj signala kako se eurozona naprosto fragmentira brže negoli je europski političari uspijevaju "zakrpati", piše Reuters...
Na summitu koncem prošlog mjeseca lideri eurozone su se načelno dogovorili kako će osnovati jedinstveno bankarsko supervizorsko tijelo za eurozonu, koje će biti usko povezano s ECB-om. To je označeno kao važan prvi korak ka stvaranju europske bankovne unije, koja bi s vremenom mogla sadržavati i zajedničke fondove koji će garantirati bankovne depozite, odnosno služiti kao sigurnosna mreža za banke koje se nađu u problemima. Dogovorene su i još neke finese, ali se pravi problem očitava u činjenici da, unatoč naporima da se proces ubrza, te stvari ne mogu zaživjeti prije sljedeće godine. A to će za neke biti prekasno.
U eurozoni se polako stvara nevidljivi financijski zid, sličan Željeznoj zavjesi koja je nekad razdvajala istok i zapad, ali ovaj zid dijeli sjever i jug, piše Reuters. Dok se s jedne strane sjevernjaci poput Njemačke i Nizozemske zadužuju po rekordno niskim kamatama, južnjacima poput Španjolske i Italije troškovi zaduživanja probijaju sve granice prihvatljivog. Investitori trenutno ne vjeruju da Španjolska može živa dočekati dogovorene promjene, pa igraju na kartu da će Španjolska nakon bailouta za banke tražiti i sveobuhvatni državni bailout.
S obzirom na to da državni kreditni rejting i obveznički prinosi efektivno određuju i razinu troškova zaduživanja za banke i kompanije unutar zemlje, jasno je kako se i najbolje vođene banke u Španjolskoj ili Italiji zadužuju po puno gorim uvjetima od najgore vođenih banaka u Njemačkoj. Kako se ovakva situacija duže bude nastavljala, tako će i šanse da se jug Europe biti sve manje, a ekonomski jaz između sjevera i juga će rasti.
Čak je i šef ECB-a Mario Draghi, koji je prošlog tjedna po treći puta u zadnjih pola godine snizio ključne kamate, priznao kako ta diskrepancija sjevera i juga značajno otežava vođenje jedinstvene monetarne politike. Draghi je već jednom ugasio požar u eurozoni, kada je krajem prošle godine bankama razdijelio bilijun eura po niskim kamatama, ali to je donijelo samo par mjeseci "mira".
Dodatna likvidnost tada je snizila troškova zaduživanja za španjolske i talijanske banke, ali ti su pozitivni efekti u međuvremenu iščezli. Južnjaci na ECB apeliraju da ponove takvu intervenciju, ali Draghi to odbija zbog straha od inflacije, ali i pritiska Njemačke koja se protivi takvoj "interventnoj" politici.
Jasno je da bi, u slučaju da neka zemlja periferije bankrotira ili napusti eurozonu, najveći račun za sanaciju dobila upravo Njemačka. Međutim, sama pomisao na to da postoji rizik od takvog scenarija investitore tjera da novce guraju u sigurnu luku, odnosno njemačke obveznice. Prema mišljenju Reutersovog analitičara Paula Taylora, danas već svjedočimo ranim simptomima takvog procesa.
Unatoč tome što se svi čelnici eurozone, a i EU-a, kunu kako je euro vječan i da će ga se spašavati pod svaku cijenu, realnost sugerira kako su kola polako krenula nizbrdo i samo je pitanje tko će pasti na dno a tko će se zaustaviti negdje na nizbrdici. Volja očito postoji, ali je jasno kako se proces europske financijske dezintegracije naprosto odvije brže nego što sile financijske integracije mogu djelovati.
Izvor: Reuters/Index.hr
