Menu
Sjećate se onog poduzetnika koji je podigao pravu buru svojim komentarom o stažiranju/volontiranju? E, pa Saša Cvetojević se vratio i ponovno je ljut. Jako ljut. Njegov komentar prenosimo u cijelosti...
Do kada? Zašto? Zašto se svaki dan osjećam ako da sam u pjesmi Hladnog Piva. U kojoj je fazi uma morao biti Mile Kekin kad je napisao stihove pjesme Čekaonica
Da pokucam, možda je ipak prerano
Zurit ću još malo u sivi pod
I prebrojat pločice
Fino piše, molimo ne kucati
A ja bih htio nekoga upucati
Il’ skočit pod tračnice
Oprostite što dišem
Neću nikad više
Samo mi pomozite
Kroz šumu formulara
Bez malenoga dara
Jako slabo prolazim
Potrebno je donijeti dvije sličice
Osobnu i kopiju domovnice
I pričekat’ satima
Još, kad osnivaš tvrtku, pa te šetaju HITRO od nemila do nedraga, pa ‘ajde. Hoćeš bit tajkun? Ha? Pa šetaj malo, razgibaj se. OK. Jasno mi je. Ali kad hoćeš napraviti udrugu građana, neprofitnu, radi neke koristi drugima oko sebe, to bi trebalo biti puno jednostavnije. I brže. U teoriji. Ali nije. Probalo nas nekoliko registrirati udrugu. Predali sve što treba. I tako, kolega nam javlja situaciju s ovim rječima:
Što se tiče Ureda za udruge loše vijesti. Danas sam bio, naravno prošlo je 30 dana u kojima su trebali registrirati, ali eto „imaju jako puno posla“ i imaju nekakve primjedbe na statut udruge (koji je njihova prepisana špranca) baš zato da ne bi imali primjedbi, ali uzalud, oni kao administracija moraju opravdati svoje postojanje i to je naprosto tako. Obećali su me ponovo pozvati sa prijedlogom izmjena u sljedećih nekoliko dana, te odmah po našem uvažavanju toga izvršiti upis u registar udruga. Dakle očekujem to u roku od 7-10 dana. Javim daljnji progres.
Kolega je jako fin. Ne psuje. I smiren je. Zato ga volim. Zato meni ne daju ići na takva mjesta. Jer mene bi zaštitari izveli van, nakon što bi mi netko rekao da ima jaaaako puno posla, probio je rok koji je sam sebi zakonski zacrtao, a ima neke primjedbe, ni sam ne zna koje, ali će mi ih, jednom, javiti. I njemu – tom birokrati cijepljenom od realnosti, je OK. On ode doma, kući, šetati psa ili igrati se sa svojom djecom. A ja, sjedim na poslu i pišem blog...
Umrijet ću naivan. Zašto predaja zahtjeva ne može ići internetom? Zašto mora tamo sjediti neka teta s kojom mi moramo razgovarati, koja najčešće, očito, nije dorasla poslu, jer uvijek ne stigne ili ne zna odgovor? Zašto ona mora biti zaštićena svom silom zakona i pravilnika koji kažu da čak i ako radi tako kako radi, ostaje na istom mjestu i svaki mjesec prima plaću? To je zločin prema onome koji je ostao bez posla u gospodarstvu koje umire pod teretom plaća te i ostalih teta i stričeka. Koji sjede tamo, samo da bi bio mir u kući. I da Krešimir Sever ne izvede njih na organiziranu šetnju ulicama. I ako se uvede internetom predaja zahtjeva, kompjuterski pregled obrasca i odgovor u 24 sata (k vragu, probajte ispuniti formu za US vizu – sve na internetu – a pitanja i obrazaca toliko da i Premijer dobije ospice) onda će Krešimir S. vikati na Dnevniku da su jadne tete sad bez posla. Kojeg nije ni bilo. Ali ne možeš predati zahtjev za otvaranje udruge i statut preko Interneta. Jer tete moraju imati posao. Mir u kući je bitan.
Ovo je suludo. Sve je to suludo.
Kao da netko čeka da svi sludimo i da prestanemo plaćati porez u ovoj zemlji.
Na dobrom su putu!
Komentar je napisao Saša Cvetojević – poslovni anđeo te uspješan poduzetnik s dugogodišnjim iskustvom u zdravstvenom sektoru, mobilnim telekomunikacijama te u distribuciji robe široke potrošnje. Vlasnik je i suvlasnik nekoliko tvrtki te zdravstvenih ustanova koje posluju na hrvatskom tržištu.
