Menu
Slušajući danas dvojicu lidera opozicijskih stranaka koje kroz koaliciju namjeravaju osvojiti izbore i upravljati javnim poslovima u sljedećem mandatu, ne mogu se oteti dojmu da od promjene pristupa politici ni ovaj put neće biti ništa...
Jasno mi je da se njih dvojica ne bave studiranjem političkih sustava, a još manje ih zanimaju spoznaje srodnih znanstvenih disciplina. Osim toga, zemlja se nalazi u teškim problemima koji se moraju nekako početi rješavati i svako skretanje s tih gorućih pitanja na nekakve "apstraktne" diskusije o stanju demokracije, dočekalo bi se na nož. Ali ipak očekivala sam makar minimalni osvrt na krizu legitimiteta političkih stranka (preko 70 posto građanki i građana im ne vjeruje) i problema koji su s tim povezani - erozija političke kulture, apolitičnost i društvena apatija, nevjerodostojnost medija, demokratski deficiti u svim fazama političkog odlučivanja itd.
Umjesto toga, serviran nam je tehnokratski pristup politici, preuzet iz sfere korporativnog upravljanja. Kod takvog pristupa politika se ne razumije kao zajedničko nastojanje slobodnih i jednakih ljudi na uvećanju javnog dobra (vođenje dobrog života u zajednici), nego kao puka tehnika upravljanja/vladanja. Tehnokratski pristup dominirao je političkim sustavom krajem prošlog stoljeća, da bi se krajem prvog desetljeća ovog stoljeća, s pojavom financijske krize, pokazao potpuno disfunkcionalnim. Vođenje države kao korporacije razbilo se o glavu političarima, zato jer su, omađijani vještinama korporativnog upravljanja, marketinga, PRom, upravljanjem "ljudskim resursima" i tsl., dopustili da im korporacije počnu voditi javne poslove i kreirati javne politike. Javna sfera je masmedijski preoblikovana u društvo spektakla, a ideju općeg dobra potisnulo je tržišno natjecanje privatnih interesa. Ne znati to ili ne željeti vidjeti ili ne razumjeti da se u ovom trenutku u društvima na periferiji EU odvija borba za ponovno preuzimanje javne sfere (političkog) iz ruku njezinih grobara tj. sprege korporativnih interesa i anti-političkih elita, znači ili biti slijep (dakle, kognitivno hendikepiran) za činjenice ili zaslijepljen (dakle, afektivno ograničen) od činjenica.
I još bi se nekako moglo prihvatiti da je nešto daleko od očiju daleko i od srca/glave, ali građanske prosvjede imali smo i u vlastitom dvorištu. Zar liderima dviju značajnih opozicijskih stranaka i pretendentima na vodeće javne funkcije u državi nije jasno da se u XXI stoljeću politika ne može voditi patronizirajući biračko tijelo, ma kako pametne ideje ili genijalne projekte smislili u svojim glavama, nego jedino komunicirajući otvoreno, javno i transparentno s njim? Kako misle građanke i građane dobiti za bilo koju svoju politiku, ako ih ne uključe u njezino oblikovanje? To što društvo treba dovesti u stanje da njegovi pod-sustavi mogu normalno funkcionirati, nakon osam godina hadezeovske devastacije, ne može biti izgovor za suspenziju javne komunikativne prakse. Upravo suprotno, to je situacija koja traži sklapanje svojevrsnog novog društvenog ugovora. Ugovora koji će u sebi sadržavati najbolje od principa liberalne demokracije, ali će prije svega uvažavati nove uvjete mogućnosti proširenja slobode i jednakosti građanki i građana.
//Komentar je u cijelosti preuzet s portala Pollitika.com
