Menu
//tekst je u potpunosti preuzet s portala Pollitika.com
Zbog UK – korekcije svake godine Hrvatska će morati iz sredstava svojih poreskih obveznika subvencionirati bogatu Englesku sa 30 mil € (0,07%). 75% prihoda od carina i 5% PDV-a ide direktno u budžet Unije. Na razini godišnjeg BDP-a je to ukupno 1,2 – 1,5 % iliti u eurima za 2011.g. bi to bilo 6,5 - 7 milijardi. Projekcija za 2011 je rađena na bazi fiskalne politike za 2007.g.
Proračun se puni po kompliciranoj formuli koju se pokušava predstaviti pravednom, no ona to nije. U samoj EU stalno su u tijeku rasprave o pravednosti proračuna, lete optužbe o muljažama, čak toliko ozbiljne da je Europska komisija izdala i poseban pamflet u kojem brani zakonitost ubiranja novca Europljana. Ovdje nemam mjesta predstaviti sve sumanutosti financiranja eurobirokracije, pa ću se zadržati samo na jednom biseru, takozvanoj UK-korekciji.
Naime, UK je nakon pristupanja EU postala najveći neto uplatitelj u EU proračun, ponajviše zahvaljujući niskoj razini transfera iz Zajedničke poljoprivredne politike (ZPP) zbog svog relativno malog poljoprivrednog sektora. Zbog toga se u Fontainebleau 1984. godine gđa Thatcher izborila za pravo da se UK svake godine vrati dio uplate u proračun u iznosu od 0,66% njezine neto pozicije. Gubitak tih prihoda zajednički nadoknađuju ostale države članice, s tim da Njemačka, Nizozemska, Austrija i Švedska (najveće neto uplatiteljice) snose samo do 25% udjela bez obzira na formulu. Čelična Margaret uspjela je u svom naumu, pa otada manjak koji nastaje zbog smanjenog doprinosa Ujedinjenog Kraljevstva nadoknađuju sve ostale članice. Jednostavno, zar ne? I odlično za Ujedinjeno Kraljevstvo, ali loše za sve ostale zemlje članice! I to još nije sve! Ni taj iznos nije jednak ni pravedan, jer su neke lukave članice uspjele progurati da njihov doprinos za Ujedinjeno Kraljevstvo ne bude veći od 25% onoga što bi prema formuli trebali platiti na ime manjka kojeg je stvorila Britanija. Ostale zemlje članice nadoknađuju tako još i taj dodatni manjak!
Premda su naši političari istrošili grla nabacujući se milijardama koje ćemo (možda) moći povući iz europskih fondova, ipak postoje neki troškovi za koje se zna da ćemo ih svakako morati podmiriti želimo li biti članicom Europske unije.Tako je, prema procjenama analitičara, posve izvjesno da će Hrvatsku samo ulazak u EU koštao negdje između 2,5 i 4,3 milijarde kuna (cijena tzv. restrukturiranja gospodarstva i harmonizacije nacionalnog zakonodavstva. Naravno, tu će rupu u državnoj blagajni hrvatska vlada morati nekako nadoknaditi. A kako drukčije nego - od građana Hrvatske? Najvjerojatnije je da će pokušati nadoknaditi taj manjak u državnom proračunu povećanjem trošarina i naknada za koncesije, koje su u nas znatno manje od prosjeka Unije, kao i povećanjem dobne granice za odlazak u mirovinu te eventualnim izjednačavanjem navedene granice za žene i muškarce.
Građani Hrvatske, drugim riječima, morat će odraditi i masno platiti europsku avanturu svoje političke oligarhije! Sve to neminovno će biti praćeno ne procvatom nego dodatnim problemima u hrvatskoj nacionalnoj privredi: od poljoprivrede, preko onog dijela industrije koji ovisi o financijskim injekcijama države, pa do onog dijela gospodarstva koji će pokleknuti pred visokim ekološkim standardima Europske unije. Ne treba smetnuti s uma ni naše izvoznike (ono malo što ih je još preostalo) koji će superiornim i tehnološki najsuvremenijim korporacijama Europe pokušati parirati svojim zastarjelim tehnologijama, visokom cijenom rada i ne baš savršenom pripremljenošću za nastup na svjetskim tržištima u pogledu poznavanja načina na koji to treba izvesti. Kad tome pridodamo i nužno rezanje državnih potpora, što Unija traži, nekonkuretnost na europskom tržištu nam je zajamčena. To je zapravo logično: zašto bi korporatisti koji podupiru neoliberalnu europsku politiku uopće željeli gospodarski uzlet hrvatske privrede? Oni misle na svoj profit, a ne na naš uspjeh - mi smo tu kako bismo radili što duže (po mogućnosti dok ne krepamo), i to za što manju cijenu rada. Posve je izvjesno da eurokorporatisti ne promatraju građane kao potencijale, nego kao resurse. Europska unija pokazuje visok stupanj demokratskog deficita kad je riječ o funkcioniranju njenih institucija, a proces donošenja odluka (zakonodavni postupak) naprosto je katastrofalno nedemokratski, s izrazitim utjecajem izvršnog tijela (Komisija) na sve faze zakonodavnog procesa, uz uspješno isključenje volje naroda u tom procesu. No nije se Unija poskliznula na demokratskom putu samo kad je riječ o institucionalnoj proceduri. Ima još toga što je u Uniji opterećeno teškim defektima: nije lijepa priča o obrazovanju, zajedničkoj poljoprivrednoj politici, fondovima i drugim aspektima Unije nije baš onako blistava kako se na prvi pogled čini. Europska je unija naprosto institucionalni okvir neoliberalne ekonomske politike u Europi, a to je takva ekonomska politika kojoj je isključivi smisao pogodovanje kapitalu (korporatizam) i političko-gospodarskoj eliti, a ne običnim ljudima. Kada je riječ o informacijama koje se hrvatskim građanima nude, onda posebno moram naglasiti da tu nije riječ o valjanim, nego o probranim informacijama.
Eurokolaboracionističko Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija započelo je novu fazu indoktrinacijske kampanje o ulasku Hrvatske u EU. Na tri televizije s nacionalnim koncesijama u sljedećih mjesec i pol dana tisuću puta će se emitirati spotovi koji odgovaraju na najčešća pitanja i nedoumice građana o EU. To su ona pitanja koja su oni odabrali i rekli da građane jako zanimaju.Sadržaj spotova temelji se na 50-ak pitanja i stereotipa koja su se, kako kažu, „iskristalizirala“ u istraživanju i anketama koje je proveo MVPEI – riječ je o pitanjima koja su godinama stizala na njihov infotelefon o Europskoj uniji. Kako su se ta pitanja „iskristalizirala“? Pa jednostavno, iskristaliziralo ih je Ministarstvo.Bilo bi, međutim, zanimljivo vidjeti što bi građani uopće rekli da su imali pojma o nekim stvarima o kojima im unionistička oligarhija nije rekla ni slova. Nije problem samo u odgovorima, problem su i pitanja!Koja to pitanja oligarhija uopće ne dotiče? Točnije, koje to činjenice i pitanja oligarhija namjerno skriva od svojih građana, kako ne bi masovno popljuvali i njih i njihovu Europsku uniju? Sva „rasprava“ o EU dosad se (u doslovce svim srednjostrujaškim medijima i šire) svodila na hvalospjeve, ode, budnice i davorije usmjerene veličanju „povijesnog cilja“ hrvatske oligarhije (ne i građanki i građana Republike Hrvatske) u pogledu ulaska u Europsku uniju.Radovali bismo se kad bi javnost konačno, u sklopu kvalitetne rasprave, bila informirana namjesto indoktrinirana. No, da bi se to postiglo, moralo bi se, primjerice, govoriti o:
- zakonodavnom postupku Unije u kojem parlament ne donosi zakone (!!) iz čega slijedi apsolutno neoboriv zaključak da ustavno-pravno gledano Europska unija naprosto nije niti može biti parlamentarna demokracija. Nitko nikad u Hrvatskoj nije javnosti objasnio temelje europskog prava
- također ni o UK korekciji, koju plaćaju zbog dogovorenog smanjenog doprinosa Ujedinjenog Kraljevstva sve zemlje članice.
- više nego zanimljivoj biografiji prvog predsjednika Europske komisije W. Hallsteina, povezanog s nacizmom . I biografije ostalih „otaca Europe“ više su nego zanimljive!
- postupku izbora predsjednika Europskog vijeća (kojeg – nepojmljivo – ne bira narod niti ikome služe na raspolaganju bilo kakvi instrumenti kako bi ga smijenili u slučaju da ne obavlja svoj posao kako treba, što je upravo besramno).
- činjenici da eurozastupnici ne zastupaju zemlje iz koje potječu nego nadnacionalne europske stranke kojima pripadaju (ova konstatacija bez srama navodi se čak u sveučilišnom udžbeniku Osnove prava Europske unije, autora T. Ćapete i S. Rodina).
- činjenici da će građani EU radosno izdvojiti 5,25 milijuna eura samo za službene automobile prebogatih dužnosnika EU, sudjelovati u financiranju spašavanja Grčke i općenito sudjelovati u podmirivanju općeg troška goleme unijske birokracije (samo Komisija ima preko 30.000 djelatnika!) u ukupnom godišnjem iznosu od 1.147.885.101.616 eura! Misli li itko da nam federacija koja stvara trošak od preko trilijun eura može donijeti išta dobra?
- činjenici da će pune poticaje u poljoprivredi poljoprivrednici ostvariti tek za 7-10 godina. Je li ih itko o tome obavijestio? Je li im itko rekao da bogatije i starije članice dobivaju veće poticaje? Ako je godišnji poticaj po hektaru u Letoniji 83 €, a u Belgiji 447 €, kako bi uopće letonski seljak mogao biti konkuretan belgijskom? Je li se ikada govorilo o tome kako će se hrvatski seljak snaći u zajedničkoj poljoprivrednoj politici EU (tzv. CAP). Je li se ikada istražilo hoće li dobivati poticaje slične belgijskima ili možda ipak prije one sličnije letonskima?
Ima li života izvan Europske unije? Ima li Europska unija alternative?
