Menu
Europska unija priprema jednu od najvećih promjena sustava javne nabave u posljednjem desetljeću. Europska komisija 9. rujna predstavila je prijedlog novih pravila kojima želi pojednostaviti natječaje, smanjiti administraciju i, što je politički možda još važnije, omogućiti da se europskim proizvodima i kompanijama u određenim sektorima daje prednost pred konkurentima iz trećih zemalja.
Za hrvatske tvrtke to nije tek još jedna regulatorna promjena iz Bruxellesa. Riječ je o potencijalno vrlo važnom pomaku na tržištu vrijednom oko 2,5 bilijuna eura godišnje, odnosno približno 15 posto BDP-a Europske unije.
Ako prijedlog prođe zakonodavni postupak, javna nabava u Europi mogla bi postati mnogo više od mehanizma kojim država kupuje robu i usluge po najboljoj cijeni. Bruxelles je želi pretvoriti u jedan od glavnih alata europske industrijske politike.
Dosadašnji europski sustav javne nabave snažno se oslanjao na načela otvorene konkurencije, jednakog tretmana i nediskriminacije ponuđača. Ta načela neće nestati, ali Europska komisija sada želi ostaviti znatno više prostora kriterijima koji se odnose na podrijetlo proizvoda, sigurnost opskrbe, održivost i gospodarsku otpornost.
Prema prijedlogu, u pojedinim strateškim sektorima bilo bi moguće dati prednost ponudama s većim udjelom europske proizvodnje. Reuters navodi da bi jedan od kriterija mogao biti prag od više od 50 posto europskog sadržaja, dok bi se u određenim okolnostima mogle ograničiti ili isključiti ponude iz trećih zemalja koje europskim kompanijama ne nude usporediv pristup vlastitim tržištima.
Komisija pritom ne govori o potpunom modelu "Buy European", odnosno obvezi kupovanja europskih proizvoda po svaku cijenu. Cilj je nešto suptilniji: omogućiti javnom sektoru da pri odlučivanju više ne promatra samo cijenu, nego i pitanje gdje je proizvod nastao, koliko je opskrbni lanac siguran te doprinosi li određena nabava dugoročnoj europskoj konkurentnosti.
Takav smjer Komisija najavljuje već neko vrijeme. U svojim dokumentima izričito je navela da želi uvesti kriterije "Made in Europe" u strateške sektore te javnu nabavu snažnije povezati s industrijskom, zelenom i sigurnosnom politikom Unije.
Jedan od ciljeva reforme je stvaranje jednostavnijeg i digitaliziranijeg europskog tržišta javne nabave koje bi kompanijama trebalo olakšati sudjelovanje na natječajima u drugim državama članicama. Komisija želi smanjiti fragmentiranost sadašnjeg sustava i postojeće tri direktive zamijeniti jedinstvenijim regulatornim okvirom.
To bi teoretski moglo biti posebno važno malim i srednjim poduzećima iz zemalja poput Hrvatske.
Hrvatska IT kompanija, proizvođač opreme, građevinska tvrtka ili specijalizirani pružatelj profesionalnih usluga više ne bi morao promatrati samo natječaje hrvatskih ministarstava, gradova ili javnih poduzeća. Ako novi sustav doista smanji administrativne prepreke, tržište javne nabave cijele Europske unije moglo bi postati dostupnije i manjim kompanijama.
Druga važna promjena odnosi se na kriterij cijene.
Europska komisija želi smanjiti praksu u kojoj se natječaji u velikoj mjeri svode na pitanje tko može ponuditi najnižu cijenu. Prema prijedlogu, kvaliteta bi trebala imati najmanje 30 posto težine pri ocjenjivanju ponuda, dok bi u radno intenzivnim sektorima taj udio mogao dosegnuti 50 posto.
Poduzeća koja ne mogu konkurirati velikim globalnim dobavljačima isključivo cijenom mogla bi dobiti više prostora ako nude kvalitetniju uslugu, bolju podršku, višu razinu kibernetičke sigurnosti, lokalnu prisutnost ili proizvode s većim udjelom europske proizvodnje.
S druge strane, to će zahtijevati i promjenu načina na koji se kompanije pripremaju za javne natječaje. Više neće biti dovoljno jednostavno dokazati da je ponuđena cijena konkurentna. Tvrtke će morati znati dokumentirati kvalitetu, održivost, podrijetlo komponenti, sigurnost opskrbnog lanca i brojne druge elemente koji će postupno dobivati na važnosti.
Promjena europskih pravila javne nabave teško se može razumjeti bez šireg globalnog konteksta.
Europske kompanije posljednjih godina sve glasnije upozoravaju da konkuriraju kineskim proizvođačima koji često imaju snažnu državnu podršku, dok Sjedinjene Države kroz vlastite industrijske politike sve otvorenije potiču domaću proizvodnju.
Europa je dugo pokušavala ostati najveći zagovornik potpuno otvorenog tržišta. Problem je u tome što otvorenost ima smisla samo ako i druga tržišta europskim kompanijama nude slične uvjete.
Nova pravila zato predstavljaju još jedan znak da EU postupno mijenja gospodarsku filozofiju.
Javna nabava više nije samo administrativno pitanje. Postaje instrument kojim Bruxelles želi zadržati industrijsku proizvodnju u Europi, zaštititi strateške opskrbne lance i smanjiti ovisnost o državama izvan EU-a.
Takva politika nosi i očite rizike.
Ako javni naručitelji budu imali manje mogućnosti kupovati jeftinije proizvode izvan Europe, pojedini natječaji mogli bi postati skuplji. To u konačnici znači da bi države, gradovi i javna poduzeća za istu količinu robe ili usluga mogli trošiti više novca europskih poreznih obveznika.
Dodatni problem može biti administracija.
Europska komisija reformu predstavlja kao veliko pojednostavljenje sustava, ali uvođenje novih kriterija poput europskog podrijetla, otpornosti opskrbnog lanca ili strateške važnosti može istodobno stvoriti novu vrstu birokracije.
Utvrditi gdje je neki proizvod doista proizveden nije uvijek jednostavno. Automobil se može sastaviti u Europi, ali sadržavati bateriju iz Kine i poluvodiče proizvedene u Aziji. Softversku uslugu može nuditi europska kompanija čija se infrastruktura temelji na američkom cloudu.
Određivanje što točno znači "europski proizvod" moglo bi zato postati jedno od najvažnijih pitanja budućih natječaja.
