Menu
Zapadne sankcije su Kremlju dale odličan povod da rusku poljoprivredu ogradi od zapadne konkurencije. O prednostima i manama takve ruske strategije razmišlja Andrej Gurkov, ekonomski analitičar ruske redakcije DW-a...
Što je pravi cilj ruskog embarga na prehrambene proizvode, koji je ukazom ruskog predsjednika Vladimira Putina uveden 6. kolovoza 2014.? Je li to bio odgovor na sankcije, koje je nešto prije toga uvela Europska unija i to na vrhuncu realizacije separatističkog projekta „Novorusija“ na istoku Ukrajine? Ili je, pod plaštom odgovora na sankcije iz Bruxellesa jednim potezom prebrisala većina ustupaka u agrarnom sektoru, koje je Rusija učinila 2012., odmah po pristupanju Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (STO)? Nije li zapravo cilj da se ruska seoska gazdinstva maksimalno ograde od zapadne konkurencije?
Uvjeren sam da je upravo ovaj drugi motiv bio glavni i to od samog početka. Doduše, svi su se u Moskvi na početku nadali da će poljoprivrednici u EU koji su pogođeni embargom, svoje političare izložiti ozbiljnom pritisku kako bi se ukinule sankcije Rusiji. No, to se nije dogodilo. Prije svega zato što gubitak ruskog tržišta (njemački poljoprivredni izvoz u Rusiju se, recimo, prepolovio) nije ni izdaleka tako teško pogodio poljoprivredne proizvođače u EU koji su bili direktno izloženi embargu. Zasluge za to imaju sami poljoprivrednici koji su se brzo preorijentirali u svojoj proizvodnji, ali i Bruxelles koji je na vrijeme uputio financijsku pomoć. U principu, dvije godine nakon uvođenja embarga, pogođeni su jedino proizvođači mlijeka. Oni su zapali u vrtlog globalne krize hiperprodukcije, a ruski embargo je tu krizu osjetno pooštrio. No, ti proizvođači nisu u stanju promijeniti politiku Bruxellesa. Tako ni ovaj cilj Kremlja nije ostvaren.
Ali to, kao što rekoh, i nije glavni cilj. Mnogo važnije je bilo da se podigne moćni zid za zaštitu domaćih poljoprivrednika od svjetske konkurencije. I u toj protekcionističkoj namjeri je Kremlj bio uspješan. I to je prema vlastitom viđenju toliko uspješno, da je ruski premijer Dmitrij Medvedev krajem svibnja požurio da prije vremena produži „mjere odgovora“. I to ne na godinu dana nego do kraja 2017. godine.
Ne, to nije bio odgovor na sankcije nego ciljana državna politika. Ona je počela još prije aneksije Krima. Koji proizvod je u ruskim medijima postao jedan od simbola embarga? Španjolska šunka? No, toj delikatesi nije prepriječen put do ruskih stolova u kolovozu 2014. nego pola godine ranije, u siječnju, kada je državno nadzorno tijelo pod izgovorom borbe protiv afričke svinjske gripe zabranilo uvoz svinja iz svih 28 zemalja Europske unije. Slučajevi ovog oboljenja su bili registrirani samo na istoku Poljske i u pribaltičkim zemljama. Neprimjerena oštrina ove mjere je još tada posvjedočila o protekcionističkom, a ne o sanitarnom cilju, tim prije što se dostava iz Bjelorusije nije prekinula, mada je tamo zaraza i dalje trajala. Jednostavno, Moskva je smatrala da je došlo vrijeme zaštite ruskog svinjogojstva od strane konkurencije, s obzirom na to da je država u razvoj ove oblasti tada uložila značajna sredstva.
Moguće je da mnogi čitaoci ove mjere smatraju opravdanim čak i ako je razlog ustvari prikriven. Sama ideja protekcionizma je u Rusiji daleko popularnija nego u Njemačkoj. To bi, kako vidimo, trebalo priznati kao nešto što se samo po sebi razumije, kao nacionalna specifičnost i tradicija. O tome se ne bi trebalo suditi po kategorijama „dobro“ ili „loše“ već funkcionira li ili ne. Količinski gledano, za sada to bez sumnje funkcionira. Ruska samoposluživanja su više-manje u velikim gradovima puna proizvoda kao i ranije, ali većina njih je proizvedena u Rusiji. Međutim embargo doduše nije doveo do nestašica kao u sovjetsko doba, ali izbor namirnica nije baš velik. Istina, mnogobrojne su primjedbe na kvalitetu. Recimo, u ruskoj javnosti se vodi burna rasprava o palminom ulju u siru.
Istodobno je smanjivanje ponude i konkurencije je u razdoblju 2014.-2015. dovelo do inflacije u prehrambenom sektoru. Rusi po prvi put od 2009. godine više troše na hranu nego na ostale potrepštine, što se objašnjava smanjivanjem njihovog realnog dohotka i poskupljenjima prehrambenih proizvoda. Istina, ove godine, u uvjetima daljeg smanjenja kupovne moći stanovništva stopa inflacije se usporava. To znači da će se usporiti i rast cijena proizvoda agrarne industrije, što može utjecati na njihovu rentabilnost. Hoće li se onda pod tim uvjetima ulagati u proširivanje i modernizaciju poduzeća? U poboljšanje kvalitete? Odluka državnog vrha Ruske Federacije da produži embargo na zapadne proizvode do kraja 2017. je usmjereno ka poticanju ulaganja u ovu branšu jer širi horizont planiranja za pola godine i daje biznisu dodatnu sigurnost.
Ali što će se dogoditi ako se, kako to želi Moskva, za koji tjedan sankcije EU-a prema Rusiji jednostavno ne produže? Ruski ministar ekonomskog razvoja Aleksej Uljukajev je, boraveći krajem svibnja u Njemačkoj, rekao da će „u tom slučaju biti izmijenjen i režim protusankcija“. Uostalom, ruski poljoprivrednici jedva da imaju razloga za zabrinutost. Oni će od europske konkurencije ionako biti zaštićeni niskim tečajem rublje naspram eura. Osim toga, državne inspekcije mogu uvijek u stranoj hrani naći nekakve nosioce zaraze. Trebalo bi se uznemiriti zbog jedne sasvim druge stvari. Uspjeh nadomještanja uvoza agrarnih proizvoda ruskim proizvodima nisu osigurani samo protekcionizmom nego i širokom državnom podrškom seoskom gazdinstvu.
Hoće li Ruska Federacija zajedno sa svojim regijama smoći snage da i dalje dodjeljuje subvencije poljoprivrednicima u ovom opsegu? Premijer Medvedev je nedvosmisleno stavio do znanja da „novca nema“. Što će se desiti ako ljudi iz ruskog agrarnog sektora odjednom ostanu bez državnih subvencija na koje su se navikli? Na to pitanje za sada nema odgovora.
