Menu
U skandalu oko „Panama papersa“ javnost saznaje pojedinosti o osobama za koje se sumnja da su korištenjem trikova (ne nužno ilegalnih) skrivali novac od poreznih vlasti. Političari već odavno žele „isušiti“ porezne oaze....
Sve je počelo 1998., s pokušajem objave liste zemalja čiji porezni zakoni nisu u skladu s pravilima fer tržišnog natjecanja. Organizacija industrijskih država OECD s takozvanom "Harmful-Tax-Competition"-inicijativom započela je borbu protiv poreznih oaza. Vrlo brzo nakon toga je bilo „problema“ s članicama OECD-a Švicarskom, Austrijom, Belgijom i Luksemburgom. One su tvrdile da se tako ugrožava bankovnu tajnu, malo su na koncu ipak popustile nakon što su kriteriji djelomično olabavljeni.
Kada je usvojena Europska smjernica o oporezivanju kamata (2005.), četvorka se uspješno suprotstavila: umjesto planiranog sveobuhvatnog prijenosa podataka o inozemnih ulagačima njihovim matičnim zemljama, one su se uspjele izboriti za to da se alternativno „ubere“ porez na prihode od kapitala. Transparentnost prilikom razmjene podataka o oporezivanju, što je bio izborni cilj inicijative, tako ipak nije realiziran.
Tek se pod dojmom međunarodne financijske krize u 2009. razvila nova dinamika u pokušaju donošenja zajedničkih pravila u borbi protiv utaje poreza. Državnim je proračunima hitno trebao novac, ali su bili opterećeni troškovima spašavanja banaka.
Prijetnja o objavi nove „crne liste“ OECD-a sa zemljama koje nisu spremne na suradnju, natjerala je europske države koje su bila na glasu kao porezne oaze (Lihtenštajn, Andora ili Monaco) da barem malo olabave svoje stroge bankovne tajne.
29. listopada 2014. 51 država je ukinula praktično bankovnu tajnu. One su potpisale sporazum koji se temelji na standardu OECD-a. 100 drugih zemalja nije doduše potpisalo taj dokument, ali podržavaju mjere koje se navode u njemu.
Među potpisnicima su važni financijski centri poput Švicarske, Lihtenštajna i Singapura te brojne karipske zemlje i neki otoci u La Mancheu koji su tradicionalno bili „baza“ takozvanih „lažnih tvrtki“ (koje se sastoje samo od poštanskog sandučića).
Panama nije prihvatila te standarde, baš kao ni SAD. „Panama je na početku bila spremna to učiniti“, citira Spiegel Online poreznog stručnjaka Markusa Meinzera iz Tax Justice Networka. "A onda su se povukli zato što ni Amerikanci nisu surađivali.“ Amerikanci se doduše odlučno bore protiv utaje poreza zato što im se tako uskraćuje prihode, piše Spiegel Online. No, čak i u američkim saveznim državama poput Nevade ili Delawarea smještene su brojne „lažne firme“.
Sporazumom se zemlje potpisnice obvezuju da će jedni druge informirati o inozemnim računima privatnih osoba. Automatskom razmjenom podataka porezne bi uprave trebale jednostavno kontrolirati tijek novca u inozemstvo, te suzbiti porezni bijeg.
Banke i drugi financijski instituti moraju ubuduće javiti poreznim vlastima u matičnoj zemlji što znaju o kamatama, dividendama, stanju računa i prihodima od prodaje financijske imovine neke osobe. U slučaju ako dotična osoba živi u inozemstvu.
Osim toga, sporazum regulira i prava i obveze što se tiče spontanih upita vlasti iz neke druge države. Nakon toga se eksplicitno isključuje da države ubuduće mogu odbiti dati odgovor na upit s obrazloženjem da se odgovarajuće informacije nalaze primjerice u posjedu nekog kreditnog instituta. Nova pravila vrijede za račune koji su otvoreni od siječnja 2016. Države prikupljene podatke mogu međusobno razmjenjivati od rujna 2017.
U međuvremenu je u stanju pripravnosti i akcijski plan vodećih industrijskih nacija o zatvaranju „poreznih rupa“ za međunarodne koncerne. Sredinom siječnja predstavnici više od 30 država su potpisali i svoj sporazum. Njime je predviđeno da međunarodno aktivna poduzeća objavljuju informacije o svojim poslovima i prihodima u pojedinim zemljama. Te informacije se onda automatski treba razmjenjivati među poreznim vlastima. Cilj je da se koncerne primjereno oporezuje u svim zemljama. Koncept potječe također iz „pera“ OECD-a, koji je prilikom potpisivanja rekao da se radi o „miljokazu“ u procesu primjene takozvane BEPS-inicijative o borbi protiv poreznih trikova poduzeća koja premještanjem sjedišta i „friziranjem“ podataka o profitu smanjuju porezno opterećenje. Googleu je primjerice pošlo za rukom da ostvarena dobit u potpunosti ne bude oporezovana. Licence su prebačene na Googleove „kćerke“ registrirane na Bermudi, u Irskoj i u Nizozemskoj.
Na summitu 20 vodećih industrijskih i zemalja u tranziciji (G20) u turskoj Antalyji je prošle godine usvojen akcijski plan protiv takve prakse. Konkretno se radi o točki 13. BEPS-plana. Izvještaje koje se zahtijeva trebaju izraditi holding društva u zemlji u kojoj se nalazi glavno sjedište društva. Izvještaj se onda treba automatski razmijeniti s poreznim upravama drugih zemalja, ali ne i javno objaviti. Tom pravilu podliježu samo tvrtke s inozemnim „kćerkama“ i prometom većim od 750 milijuna eura. Kad se radi o Njemačkoj, porezni stručnjaci procjenjuju da se to tiče manje od 1.000 firmi.
Od ljeta 2015. na snazi je i četvrta smjernica EU-a o pranju novca, kojom se želi otežati financiranje terora i ilegalne poslove. U prvom se redu radi o preciznim i aktualnim podacima o osobama koje imaju bankovni račun. Savezno ministarstvo financija u kontekstu borbe protiv pranja novca razmišlja i o ograničavanju plaćanja gotovinom. To je tema o kojoj se trenutno kontroverzno diskutira, pogotovo kad se radi o zaštiti podataka građana.
