Menu
Hrvatski model štednje za mirovine obavijen je kardinalnim kontradikcijama i, što je veoma znakovito, javnom šutnjom ili jednostranim govorom onih koji za to jedini imaju priliku. Mirovinski sustav u Hrvatskoj oslonjen je već desetljeće i pol na uporište tzv. drugog stupa. Dok je u prvom riječ o doprinosima radnika za izdržavanje aktualnih umirovljenika po bismarckovskom principu međugeneracijske solidarnosti, drugi stup tiče se obavezne štednje zaposlenih, u svrhu njihova vlastitog zbrinjavanja. No pritom nije riječ tek o štednji, nego o povjeravanju novca bankama koje bi ga izravnim tržišnim špekulacijama trebale vremenom znatno uvećati. To pak znači da štediša - htio ili ne – preuzima rizik, a banci kroz fiksne naknade i druge benefite svakako ostaje izdašna, uspjehom neuvjetovana zarada...
Od izbijanja globalne krize 2008. godine pokazalo se međutim kako drugi stup ne funkcionira baš zadovoljavajuće i kako možda neće uspjeti nadomjestiti demografski prouzročen manjak novca u sustavu. Ali, u Hrvatskoj se svejedno ne vodi takoreći nikakva javna te stručna rasprava o tome, pa ona uz Rumunjsku i Makedoniju ostaje usamljenom između drugih postsocijalističkih europskih zemalja koje su drugi stup, projekt MMF-a i Svjetske banke, značajno reducirale ili ukinule, ako su ga uopće ikad uvodile. Povrh svega, drugi je stup među glavnim generatorima proračunskog deficita u RH, s udjelom od četiri milijarde kuna minusa godišnje.
Toliko se naime svake godine slije u mirovinske fondove, a posrijedi je četvrtina od ukupnog izdvajanja za mirovine u Hrvatskoj s kojim se i prije mirovinske reforme početkom prošlog desetljeća jedva isplaćivalo domaće umirovljenike. Ali zanimljivo je vidjeti što se dešava s novcem u drugom stupu: za više od dvije trećine tog iznosa banke kupuju državne obveznice na koje će naravno država platiti kamate. S druge strane, u državnoj blagajni ostaje „rupa" od četiri milijarde kuna koju radi isplate mirovina treba popuniti novim kreditima. Zato država od banaka svake godine posuđuje tu svotu i polako klizi u sve veći javni dug.
Navedene ocjene stanja i efekata drugog stupa iznijeli smo i Silvanu Hrelji, predsjedniku Hrvatske stranke umirovljenika, članice današnje vladajuće koalicije. On je prošli tjedan javno iznio stajalište da mirovinski sustav u postojećem obliku ne treba mijenjati u smjeru reduciranja uplata ili ukidanja kapitalizirane štednje. Hrelja se tako nije složio s nama, rekavši za DW kako drugi stup ima važnu funkciju stabilizacije financijskog tržišta u Hrvatskoj. Dodao je da bi sama vlada morala osmisliti kvalitetne projekte kako bi bankovni mirovinski fondovi postali institucionalni ulagači.
Naš sugovornik odbacio je i tezu da su prinosi fondova koji „oplođuju" štednju osiguranika niži od prihvatljivog.
„Suprotno, prinosi su među navišim u Europi, dva do tri posto iznad iznosa inflacije", naveo je Hrelja, „dok fondovi u zaradi banaka sudjeluju s oko jedan posto profita godišnje, a sredstva iz kamata se prepisuju štednji građana".
Ipak, konzultirali smo za ovu priliku i uvide financijske stručnjakinje Snježane Andrijević koja je u svojim znanstvenim studijama zacijelo najdetaljnije u Hrvatskoj analizirala pretpostavke i učinke drugog stupa te poslovanje najvećih banaka u RH, onih koje drže fondove. Njezini radovi bacaju novo svjetlo na sustav, pa bi trebalo uzeti u obzir činjenice poput one da se zajamčeni minimum prinosa svake godine izračunava kao prosjek fondova kroz prethodno trogodišnje razdoblje. Drugim riječima, bankama se uopće ne bi isplatilo da postignu visoke rezultate, jer bi se tako obavezale na viši uspjeh. Nadalje, ispostavilo se i da samo prometovanje milijardama kuna „svježeg" novca bankama osigurava lagodnu dodatnu likvidnost, kao i tržišnu poziciju s koje one u svojstvu kreditora – a svjedoči o tome više afera – mogu koruptivno manipulirati tržištem dionica.
Andrijević govori i o pojmu tranzicijskog troška. Tranzicijski trošak je kumulirani manjak doprinosa u državnom proračunu, uvećan za trošak kamate na zaduživanje za pokriće tog manjka, plus trošak Regosa. Zaključno s 2013. taj trošak iznosi 64 milijarde kuna, a to je otprilike trećina ukupnog javnog duga, tako da se može doći do zaključka da je 2. stup oštetio javne financije za iznos 1/3 javnog duga. Stoga se može zaključiti da je 2. stup generator prekomjernog deficita i zaduživanja te je njegov učinak izuzetno negativan za javne financije i posljedično cjelokupni privredni razvoj
Za mišljenje smo upitali i Gojka Bežovana, profesora na Pravnom fakultetu u Zagrebu i najsistematičnijeg javnog komentatora drugog stupa. Požalio nam se kako u Hrvatskoj gotovo da nije moguće dobiti priliku za široko vidljivu kritiku ovog pitanja, niti na javnoj radioteleviziji:
„No menadžeri bankovnih mirovinskih fondova ulaze u taj prostor bar jednom tjedno, ali u korist privatnog interesa. Mene pak u inozemstvu, po znanstvenim konferencijama, strani eksperti redovno pitaju zašto nismo ukinuli drugi stup, dok većina tranzicijskih zemalja faktično jest. Kod nas navode samo Mađarsku i Orbana kao populista, da bi kompromitirali takvu ideju". Bežovan napominje da su to učinile i prosperitetnije tranzicijske zemlje Poljska i Slovačka, a Slovenija i Češka ga nisu ni uvodile, kao niti npr. Srbija.
„Pogubnost drugog stupa je među europskim stručnjacima sasvim prihvaćen stav, no kod nas se i dalje ispunjavaju nalozi novčarske elite, povjerenika inozemnog krupnog kapitala. I čitav taj drugi stup zašao je u zonu financijalizacije koja je svijet već bila dogurala do globalne krize. Oni ovdje još uspješno isključuju rijetke pojedince koji nepristrano analiziraju taj predmet, što znači da su nas kolonizirali. Uostalom, naša država u okviru tog modela s drugim stupom zapravo sebi posuđuje novac preko skupih posrednika, a oni – to su banke – ubiru profit, i to je bit stvari", zaključuje Gojko Bežovan, apelirajući na pokretanje javne rasprave, jedine kvalitetne mjere stvari.
Izvor: Deutsche Welle
