Menu
Prema izvještaju banke Barclays Venezuela je prepolovila poklone u nafti zemljama partnerima. Više od 20 zemalja već godinama je dobivalo venezuelsku naftu po izuzetno povoljnim uvjetima. Mnoge su plaćale samo polovicu cijene, ostatak je financirala Venezuela. Samo u zadnjih 10 godina tako velikodušno ophođenje venezuelske vlade s vrijednom sirovinom stajalo je tu zemlju oko 50 milijarda eura...
Taj novac bi sad Venezueli dobro došao. Jer, nekoć dobro popunjena državna blagajna je gotovo prazna. Naime, vlada novcem dobivenim od nafte financira svoju socijalnu politiku, primjerice osnovna prehrambena sredstva, stanove i benzin. Restriktivna politika je u međuvremenu gotovo potpuno zagušila privatno poduzetništvo tako da je zemlja većinom ovisna o uvozu, da bi pokrila osnovne potrebe stanovništva.
Sad je pad cijene nafte napravio dodatnu rupu u državnom proračunu. Zato ima smisla smanjiti subvencionirani izvoz u korist onoga koji kupci u potpunosti plaćaju. Mnogi stručnjaci su ipak iznenađeni, jer je pogođena i Kuba.
Socijalistička Kuba je iz Venezuele dobivala do 120.000 barela na dan - što je oko polovice njezinih potreba za naftom - i to nije plaćala novcem. Havana je račune izmirivala uslugama svoga stanovništva: liječnici, socijalni radnici, sportski treneri morali su ići raditi u Venezuelu kako bi zemlja dobivala naftu.
Ali, ta razmjena nije pogađala samo civilna zanimanja. Nakon neuspjelog državnog udara protiv Huga Chaveza 2002. godine on se obratio za pomoć Castrovom režimu. "Kubanska tajna služba vrijedi kao ekstremno efektivna", kaže Juan Carlos Hidalgo, stručnjak za Latinsku Ameriku s vašingtonskog instituta Cato. "Oni su tamo učili od Stasija (istočnonjemačka tajna služba, op. ur.) i usavršili njihove metode."
Od tada nije više bilo pokušaja državnog udara. Nadzor venezuelske oporbe dosegao je nevjerojatne razmjere. Čak i strani kritičari režima u Venezueli osjećaju da su sve više nadzirani i strahuju za svoju sigurnost.
Ali, i za vladu ima negativnih posljedica. Kuba nije više samo ideološki uzor nego i moćni akter u venezuelskim tajnim službama, vojsci i policiji. To je, smatra analitičar Instituta Cato, Hidalgo, dovelo do jedinstvene konstelacije. "Država koja je bila vazal u međuvremenu ima utjecaj nad svojim mecenom", kaže Hidalgo.
Zato brojne promatrače iznenađuje da je Maduro odlučio Kubi smanjiti isporuke nafte za 50 posto. Tim više što je njegova pozicija unutar vladajuće stranke PSUV prilično sporna. Za njegovog najžešćeg protivnika smatra se vještog šefa njegovog kabineta Diosdada Cabella. Da Chavez nije javno kao svoga nasljednika odredio Madura, vjerojatno bi predsjednik postao Cabello.
Ali, Maduru su ruke bile svezane. Da bi spriječio daljnje pogoršanje stanja s opskrbom u Venezueli Maduro nekako mora osigurati dolazak deviza. Čak i osnovne prehrambene proizvode kao mlijeko, brašno i rižu Venezuela najvećim dijelom mora uvoziti.
Čini se da je Maduro jednostavno izabrao manje zlo. Analitičari banke Barclays procjenjuju da će državni deficit 2015. zbog promjene u izvozu nafte ispasti za oko 7,5 milijardi američkih dolara manji. Hidalgo smatra da bi smanjenje divovskih subvencija benzina za domaću potrošnju donijelo 12 milijarda američkih dolara, ali da se Maduro nije odlučio za to zacijelo zbog straha od socijalnih nemira.
Za održanje vlade će se zacijelo - unatoč svemu - barem na neko vrijeme pobrinuti Kubanci. Jer, Madurov suparnik Cabello dolazi iz vojske i već dugo kritično gleda na utjecaj Kubanaca u Venezueli. Na kraju će se morati pokazati što je jače, socijalističke veze ili interesi oko nafte.
Izvor: DW
