Menu
Prošlog tjedna najavljena rasprodaja državnih udjela u vlasništvu nad raznim poduzećima, još uvijek nije okrunjena konačnim popisom tih unosnih adresa...
Novinari su ovih dana na više mjesta sami nizali favorite za tu akciju, uglavnom navodeći one u kojim je država jedini ili većinski vlasnik, ali i neke druge: HPB, Croatia osiguranje, HŽ Cargo, Petrokemiju, Končar, Podravku…
Neće se prodavati strateški resursi, ponovljeno je više puta. To se valjda odnosi na tek nekolicinu osnovnih prirodnih blaga poput voda i šuma, i temeljnu fizičku infrastrukturu kao što su željezničke pruge i dalekovodi.
Ministar financija Slavko Linić dao je naslutiti kako se radi o oko 200 poduzeća, i da “nije važno jesu li u većinskom ili manjinskom državnom vlasništvu, nego da su spremni za prodaju”, te da je privatizacija općenito “dobra za poduzeća”, i k tome “potrebna za proračunski prihod”. Već iduće godine tako bi se navodno zaradilo tri milijarde kuna.
"Naši vodeći političari, bez razlike, odavno su pristali na koncepciju jačih vlada po kojoj je Hrvatska prvenstveno tržište na kojem se potiče potrošnja, a suzbija rast proizvodnje", rekao je za Novosti akademik Zvonimir Baletić, nekadašnji ravnatelj Ekonomskog instituta u Zagrebu.
"To u konačnici ide u korist bankama, dok se mi sve više zadužujemo, a najviše zato da bismo vraćali kamate i dalje se zaduživali uz nadu da buduće kamate neće biti skuplje. Vjernost dugovima postala je norma, i zato je rasprodaja državne imovine danas logična stvar. Isključena je aktivna ekonomsko-politička uloga države, i ona se konzekventno tome dalje povlači pred krupnim privatnim sektorom", ističe.
Baletić ne vjeruje da su hrvatske stranke kadre poduzeti zaokret od takve, kako ističe, neoliberalne politike. To bi u startu podrazumijevalo samostalniju monetarnu politiku te suprotstavljanje fiksnom, o euru ovisnom tečaju kune, i deflaciji – tzv. internoj devalvaciji – koja ide na ruku jedino posjednicima krupnog kapitala: "Tek tad bi se mogla obnavljati proizvodnja. No, najprije bismo morali postaviti svoje vjerovnike kao problem."
Opća je to situacija u Europi, podsjeća on, gdje se dužnicima ne dopušta da se iščupaju iz začaranog kruga.
Slično rasuđuje i Drago Jakovčević, pročelnik Katedre za financije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, koji faktičku rasprodaju državne imovine – za koju nijedna vlast nema mandat – vidi kao nastavak strukturnog problema našega gospodarstva: ekonomski neopravdane i društveno štetne privatizacije u pretprošlom desetljeću.
"Kako god bude tekla privatizacija Croatia osiguranja, koja je nacionalni brend stvaran još od 1884. godine, a nikad nije poslovala s gubitkom, šteta će se mjeriti u milijardama. Jer, ako za pet godina iziđemo iz krize, Croatia će umjesto tri milijarde vrijediti deset. Zašto izgubiti sedam milijardi, zašto uopće prodavati tvrtku koja novac od privatizacije može bez promjene vlasništva vratiti kroz pet-šest godina isplatama dividendi, i bez otpuštanja 500 radnika koji se nigdje neće moći zaposliti", pita se Jakovčević.
On smatra da bi, prije daljnje privatizacije, o njoj trebalo makar održati referendum.
