Menu
Bloger Šimun objavio je zanimljivi članak o hrvatskom tržištu rada i špekulantima na tržištu nekretnina. Njegova neobična i vjerojatno kontroverzna razmišljanja prenosimo u cijelosti...
Nezaposlenost je popriličan problem. Postoji međutim mali nesporazum u vezi toga čiji je to problem. Većina građana, naime, sažaljeva nezaposlene smatrajući da se nalaze u nezavidnoj situaciji. Štoviše, ako pitate prosječnog stanovnika ove zemlje treba li pomoći nezaposlenima, on će se vjerojatno složiti s time, čak i ako se radi o pomoći iz njegovog novca (pristanak olakšava to što ne daje novac direktno nego iz poreza koji ne može odbiti platiti). Kao što ćemo uskoro vidjeti, stav o opravdanosti pomaganja nezaposlenima proizlazi iz nepoznavanja osnova ekonomije. Ispravan postupak je, čini se, obrnut: nezaposlenost treba oporezivati.
Prvo, nezaposlenost nije prirodni fenomen. Ljudi su nezaposleni zbog svojih odluka. Većina nezaposlenih bi se vjerojatno mogla zaposliti kada bi bili spremni raditi za, recimo, 200 eura mjesečno.
Drugo, odluka čovjeka da radije bude nezaposlen i traži posao nego radi za bilo kakav novac ne šteti samo njemu, nego cijelom društvu. Čovjek koji ne radi ne proizvodi ništa, ne doprinosi ukupnom bogatstvu društva. Ne samo to, nego su zbog njegove odluke cijene koje drugi plaćaju više nego bi trebale biti.
Za ilustraciju recimo da u nekom mjestu imamo dva vodoinstalatera. Jedan radi a drugi je nezaposlen jer smatra da je cijena koju može postići za svoj rad preniska. Prvi zato može naplaćivati više nego bi mogao da oba rade. Kada bi i drugi počeo raditi prvi bi zarađivao manje ali bilo bi proizvedeno više usluga (bogatstva), što bi koristilo društvu u cjelini. Ljudi ne bi zvali samo kad je hitno nego bi izmjenili stare cijevi što odgađaju zbog cijene, i tako dalje. Standard bi porastao.
Jasno je dakle da je uskrata rada od strane pojedinca nanošenje štete društvu. To stavlja pomoć nezaposlenima pod sasvim drugo svjetlo. Činjenica je da mnogi nezaposleni imaju imovinu, ušteđevinu, a često i sigurnosnu mrežu u obliku potpore obitelji, zbog čega nisu primorani da prihvate bilo kakav posao. Dijelom i zbog toga cijena rada u Hrvatskoj je relativno visoka i mnogi oblici proizvodnje se ne isplate. Recimo, industrija. Da je mogla naći u Hrvatskoj radnike za 400 eura, KIA ne bi bila otišla u Slovačku. Da ih ima za 300 eura, FIAT ne bi bio otišao u Srbiju. O veličini efekta možemo raspravljati ali očito je da zbog neaktivnosti dijela radnih resursa trpi cijelo gospodarstvo.
I tu dolazimo do nečega što država može učiniti. Naime, uvođenje poreza na nezaposlenost bi potaklo nezaposlene da čim prije nađu posao. Pod svaku cijenu. Time bi oni konačno počeli doprinositi bogatstvu, a i blago rušenje cijene rada koje bi izazvali bi imalo blagotvorne učinke na cijelu ekonomiju. S porastom priuštljivosti rada porasla bi ekonomska aktivnost, skočile bi investicije, potrošnja, procvjetalo bi tisuću multiplikatora.
Ako vam se moj prijedlog čini nečuven, biti će vam drago što vlast ne namjerava uvesti porez na nezaposlenost. Dobiti ćemo zato nešto drugo: porez na nekretnine. Skraćenica, vidjeti ćemo, nije jedino što ih povezuje.
Kada oporezivanje nekretnina najavljuje SDP to je loše ali nažalost predvidivo. Teško im je odgovoriti argumentima jer ostavljaju dojam da im je taj porez i sredstvo i cilj. Ali kad ga zazivaju inače razumni ljudi opravdavajući ga korisnošću, kao npr. gdin Bakić nedavno, onda se isplati iznijeti argumente protiv. Kaže g. Bakić:
Poreze u načelu treba smanjivati, s izuzetkom poreza na imovinu koji treba uvesti. Nikako ne uvoditi porez na kapitalnu dobit jer je kapitala u Hrvatskoj premalo. Možete reći da bi to bilo “pravedno”, ali što ćete ako kapital počne bježati ili ga manje dolaziti? Hoće li biti “pravedno” da Pero zbog toga izgubi posao? Porez na imovinu je pravedan, i imao bi pozitivnu posljedicu, a to je aktiviranje uspavanog kapitala.
Ako se oporezivanjem nekretnina može potaknuti buđenje uspavanih nekretnina, onda se oporezivanjem financijskog kapitala može potaknuti aktiviranje takvog kapitala. Glavna razlika između novca i nekretnine u ovom kontekstu je to što nekretnine ne mogu pobjeći. Proizlazi da kada financijska imovina ne bi mogla pobjeći (kad bi Hrvatska bila otok odvojen od svijeta) onda bi njeno oporezivanje bilo u redu.
G. Bakić nije elaborirao i ne želim mu stavljati riječi u usta, pa ćemo opširnije objašnjenje potražiti drugdje. S obzirom na raširenost podrške za “aktivaciju resursa putem oporezivanja”, to nije nikakav problem. Recimo, ekonomistica Maruška Vizek piše:
Uz socijalnu stanogradnju porez na imovinu jedini je alat u rukama države kojim se može utjecati na stanje i trendove na tržištu nekretnina. A stanje na hrvatskom tržištu nekretnina je takvo da malo državnog uplitanja ne bi bilo naodmet. Priuštivost stambenog prostora u Hrvatskoj se godinama smanjuje zahvaljujući snažnom rastu cijena nekretnina i nedovoljnom rastu dohotka.
Porez na imovinu može ispraviti spomenute devijacije, jer osim što redistribuira bogatstvo njegova je funkcija i to da sav postojeći stambeni prostor stavi u ekonomsku funkciju. To konkretno znači da taj porez može prisiliti vlasnike praznih stanova ili one koji imaju više stanova da ih prodaju ili ih daju u najam. Nadalje, porez na imovinu bi mogao motivirati vlasnike velikih stanova koji nisu financijski sposobni da održavaju svoje zgrade i stanove na selidbu u manji prostor. Dakle, ako se dobro osmisli, porez na imovinu može uzrokovati povećanje ponude stambenog prostora, pad njegove cijene i učiniti ga dostupnijim nego sada.
Naglasci moji. Podsjeća li ovo gore na moj argument o oporezivanju nezaposlenosti? Nadam se da da, jer mi je upravo isticanje te analogije bio cilj. Pitanje je zašto uskraćivanje rada sa tržišta treba nagraditi (pomoć za nezaposlene), a neplasiranje nekretnina kazniti (porez na nekretnine). Ako imate dobro objašnjenje, molim napišite ga u komentaru.
Nadam se da je intuitivno jasno da je u oporezivanju nezaposlenosti nešto vrlo pogrešno bez obzira na nekakve ukupne efekte. Bilo bi pogrešno čak i kada bi dovelo do rasta BDP-a. To je argument iz prirodnih prava. Ljudi imaju određena prava, na primjer, pravo da ih pustimo na miru ako nikome ne nanose štetu. Ne možemo kršiti to pravo ako nam se učini da bi ukupni efekt ipak mogao biti pozitivan.
Pravo na privatno vlasništvo je također prirodno pravo. Možete se neslagati s tim. Recimo, možete smatrati da je zajedničko vlasništvo nad zemljištem prirodno pravo kao što je smatrao Henry George. Po njemu, renta od zemlje nije pravedna jer nitko nije stvorio zemlju i ima je točno određena količina, posljedično, zemljišna renta pripada svima. Moja primjedba je da je zbog zatvorenih granica i broj ljudi u nekoj državi u svakom trenutku fiksan. To znači da svačija plaća ima rentnu komponentu. Naime, uz isti moj trud i istu proizvodnost moja bi plaća bila manja kada bi ponuda radnika bila veća (kada bi stranci slobodno dolazili). Dakle, izvlačim rentu iz ograničenosti ponude rada. Kako ja nisam stvorio sam sebe (niti je itko drugi sebe) ta renta bi valjda isto trebala pripasti zajednici?
Iskoristio sam priliku da usput bacim kamen na Georgizam ali ne želim se zapravo upuštati u raspravu o etici vlasništva jer ona kod nas nije bitna. Argumenti koji se koriste za opravdavanje poreza na nekretnine su mahom utilitaristički. To znači da nije bitno što su prava i krše li se nečja prava, bitno je jedino hoće li neko agregatno mjerilo skočiti za postotak ili dva. Popunjenost proračuna (!), omjer plaće i cijene kvadrata, BDP, stopa zaposlenosti, što god. Hoće li društvo kao društvo imati koristi. Vjerujem da je takvo razmišljanje sasvim intuitivno i da nikakvi filozofski argumenti ne stoje iza njega. U svakom slučaju mogu ih pobijati tek ako ih netko iznese, a to do sada nisam vidio.
Smatram da su najčešći “korisnosni” argumenti za uvođenje poreza prilično loši. Slijedi nekoliko primjera.
Argument o stavljanju u ekonomsku funkciju koji spominje Vizek je najčešći. Osim sa stajališta prirodnih prava, problematičan je i korisnosno. Profitni motiv za prodaju “viška” stanova postoji i danas. Uvođenje poreza kako bi se umjetnim gubicima forsirala prodaja podsjeća na uvođenje inflacije kako bi se poticalo ulaganje štednje. Stanovi i jesu često oblik štednje. Istina je da nekretnine ne mogu pobjeći iz zemlje, ali novac koji bi bio uložen u buduće nekretnine može. Jedna od vjerojatnih posljedica uvođenja poreza na nekretnine je pad aktivnosti u stanogradnji. Možete reći da stanogradnja ne može stati i to je istina. Efekt neće biti tako drastičan ali sigurno će ga biti. Postavlja se pitanje je li korist koju će kratkoročno ostvariti kupci nekretnina veća od gubitka koristi koji će kratkoročno imati prodavatelji, a dugoročno i vlasnici, štediše, zaposleni u građevini, vlasnici građevinskih firmi i svi ostali povezani s tom branšom.
Argument o oživljavanju tržišta je također vrlo čest. Dolazak krize je doveo do pada cijena ali i do (u postotku puno većeg) pada broja transakcija. Kupci ne kupuju, prodavatelji ne prodaju. To se smatra greškom u tržišnom mehanizmu (market failure) i navodno opravdava državnu intervenciju. Pogreška je u tome što se likvidnost (brojnost transakcija) smatra nužnom osobinom tržišta. To nije točno. Dobra definicija tržišta je “skup dobrovoljnih transakcija među pojedincima”. Zamislimo ovakav hipotetski slučaj:
U incidentu koji je odjeknuo cijelim krajem, baba Manda iz Gornjih Donjevaca je, saznavši da je upravo propao Lehman Brothers, odbila kupiti vinograd babe Ruže iz Srednjih Donjevaca. Analitičar tržišta kojeg smo intervjuirali u seoskoj birtiji nam je rekao: “Tržišta su svakako očekivala da se transakcija dogodi. Manda je već pričala o tome što će s vinogradom a Ruža s novcima. Drugih kupaca za taj vinograd nema i očito da imamo ovdje zamrznuto tržište. Svi nešto iščekuju. Pitanje je i po kojoj vrijednosti bi Ruža trebala knjižiti vinograd, ali bojim se da će to biti “mark to fantasy” jer očito se radi o otrovnoj imovini ili kako mi ovdje u selu volimo reći “toksičnom asetu”. Nadajmo se da će država reagirati i nekakvim porezom natjerati Ružu da snizi cijenu jer u protivnom BDP u selu može pasti ili stagnirati, naravno, pod uvjetom da ne bude rastao.”
Ovo gore je market failure samo ako baratamo s krivom definicijom tržišta, a to je da tržište mora biti likvidno. Tržište ne mora biti likvidno. Tržište mora biti dobrovoljno. Tržište nekretnina u Donjevcima gdje se dogodi jedna transakcija godišnje je jednako tržišno kao tržište nekretnina u Zagrebu gdje ih se svake godine dogodi tisuće. Analogno, ako ih se jedne godine u Zagrebu dogodi samo dvjesto, to nije neuspjeh tržišta. Onaj tko želi oporezivati nekretnine kako bi povećao likvidnost bi trebao objasniti odakle zna koja je razina likvidnosti optimalna i zašto sudionici tržišta ne bi smjeli mijenjati svoje ponašanje ovisno o novim informacijama.
Argument o suzbijanju spekulacija kaže da nepostojanje poreza na nekretnine omogućuje imućnim pojedincima da kupuju nekretnine i beskonačno sjede na njima i čekaju da im cijena poraste, što je za društvo navodno štetno. Spekulant je po definiciji netko tko želi zaraditi na razlici cijene u vremenu. Činjenica je da su oni oduvijek i svugdje bili omraženi (ne znoje se, dakle ne rade, profitiraju na tuđoj nevolji), ali zapravo rade korisnu stvar. Predstavljaju kupce kad je kupaca malo (kad su stvari jeftine) a prodavatelje kad je nestašica prodavatelja (kad su stvari skupe). Dobro objašnjenje sa primjerom o spekulatoru hranom možete pročitati (ili poslušati) u knjizi Waltera Blocka Defending the Undefendable. Isti argumenti vrijede za sva područja. Ako je spekulacija zemljištem nepoželjna, onda je i spekulacija robama i dionicama. Nažalost, spekulacija dionicama se stvarno smatra nečim lošim i političari redovito daju izjave o tome da ju treba kažnjavati i poticati neko “dugoročno ulaganje” arbitrarne duljine, što nema nikakve logike.
Spekulacija nekretninama nije štetna za društvo jer spekulanti nemaju nikakvu garanciju da će cijene u budućnosti rasti. Njihov cilj je maksimizirati profit, što ih motivira da traže kupca od koga će dobiti najviše novca. To će u pravilu biti onaj tko može najviše profitirati od predmeta prodaje, drugim riječima, spekulant pomaže ostvariti efikasnu alokaciju.
Postoje sigurno i drugi argumenti koji mi nisu pali na pamet. Mislim da su posebno glupave tvrdnje da porez na nekretnine moramo uvesti “jer ga sve druge zemlje imaju” kao i da je taj porez “samo modifikacija već postojeće komunalne naknade”. Stvarno ne znam što reći na to. Šarolikost i relativna plitkost argumenata za porez šalju poruku da je uvođenje poreza cilj sam po sebi, a objašnjenja su sporedna i naknadna. U pozadini se valja želja za redistribucijom bogatstva i jaka netrepeljivost prema imućnima. Bilo onima koji imaju stanove a ne žele ih prodati, bilo onima koji imaju dovoljno novca za spekulacije. Dobar primjer iz kojeg se to vidi je fokus na prodavatelje kod maloprije spomenutog problema zamrlog tržišta. Isti se problem naime može napasti i s druge strane – umjesto kažnjavanja prodavatelja koji otežu s prodajom mogli bismo kažnjavati kupce koji otežu s dizanjem kredita i kupnjom. I to bi donijelo likvidnost, međutim, jeste li kad čuli takav prijedlog?
Jedini liberalu prihvatljiv mehanizam za aktivaciju i alokaciju resursa je glasanje cijenama, što je ujedno i temelj nenasilnog društva. Kažnjavanje ljudi jer imaju imovinu koju ne koriste je analogno kažnjavanju ljudi jer ne rade. Neopravdano nasilje, kratko i jasno.
