Menu
Za građane bankrot njihove države (nemogućnost redovne otplate dosjelih dugova) znači jako smanjenje kupovne moći zbog slabljenja nacionalne valute (što bi u Hrvatskoj katastrofalno pogodilo sve korisnike kredita vezanih uz euro), značajan porast nezaposlenosti i pad nominalnih i realnih plaća, izrazito manju dostupnost i mnogo skuplje kredite - uglavnom pad životnog standarda na svim razinama...
SlobodnaDalmacija ima odličan članak:
Hrvatsku, pak, od opasnosti bankrota štite velike devizne rezerve Hrvatske narodne banke i činjenica da nam je javni dug još uvijek ispod prosjeka Europske unije, ali nas naše “strukturne” političke, gospodarske i financijske slabosti te vrlo velika “euroiziranost” financijskog sustava čine vrlo ranjivim na tu opasnost.
Ni jedna država nije propala ili nestala zbog bankrota, jer u većini situacija jednostavno dođe do otpisa dijela duga, prolongiranja otplate te mijenjanja drugih uvjeta kreditiranja.
Taj proces može biti drastičan i bolan (i za dužnike i vjerovnike), za što je ogledni primjer bankrot Argentine u prosincu 2001., koja više nije bila u stanju redovno otplaćivati 81,8 milijardi dolara duga, što je rezultiralo jakim slabljenjem nacionalne valute (pezosa), padom gospodarstva od 10 posto u idućih godinu dana, trajnom izolacijom Argentine od međunarodne financijske zajednice te krahom bankarskog sustava.
No, bankrot neke države ne mora nužno imati katastrofalne posljedice, tako da je studija MMF-a, ali i Engleske središnje banke, pokazala kako one države koje na vrijeme dogovore “restrukturiranje dugova” bilježe znatno manji pad ekonomskih aktivnosti i kreditnog rejtinga od onih koje “dođu do zida”.
