Menu
Produljenje radnog vijeka, kao dio reformi započetih u mnogim zemljama, neće biti dovoljno da pokrije povećane izdatke mirovinskih osiguranja u budućnosti zaključak je nedavno objavljenog izvješća OECD-a...
Naime, do 2050. godine dobna granica za umirovljenje u zemljama OECD-a doseći će 65 godina za oba spola, što je 1,5 godinu više za muškarce odnosno 2,5 godine više za žene. Problem nastaje zbog istovremenog bržeg produljenja životnog vijeka od rasta dobne granice za umirovljenje. Simulacija pokazuje da će to dovesti do daljnjeg produljenja vremena provedenog u mirovini – očekivani životni vijek u trenutku umirovljenja produžit će se za 3 godine kod muškaraca te za 2,5 godine kod žena između 2010. i 2050. godine, pišu PBZ analitičari u svojoj posljednjoj tjednoj analizi.
Između 1960. i 1993. prosječno vrijeme provedeno u mirovini povećano je s 13,4 na 16,5 godina (za žene na 21,6 godina). Kako bi mirovinski sustaviodržali korak s projiciranim rastom očekivanog životnog vijeka do 2050. godine, efektivna dob umirovljenja trebala bi biti povećana na oko 66,5 godina za muškarce i gotovo 66 godina za žene. Navedeno naglašava razinu izazova koji demografija stavlja pred kreatore ekonomske politike.
S obzirom da Hrvatsku karakterizira isti problem starenja stanovništva dodatno pojačan visokim brojem relativno mladih umirovljenika (broj umirovljenika 55% je veći od broja stanovnika starijih od 65 godina) te niskom stopom aktivnosti stanovništva, dugoročni trendovi kretanja mirovinskih rashoda (ali ne zaboravimo i rashode za zdravstveno osiguranje) zasigurno su daleko od povoljnih. Starenje stanovništva predstavlja veliki izazov za ekonomsku, socijalnu i zdravstvenu politiku generalno, a posebno za sustav mirovinskog osiguranja. Večina mirovinskih sustava u svijetu stoga će se trebati reformirati kako bi se osigurala njihova dugoročna stabilnost. Dodatni problem predstavlja i činjenica da projekcije starenja stanovništva uglavnom potcjenjuju stvarnost, a upravo su demografske promjene glavni pokretač rasta mirovinskih rashoda.Dugoročne demografske i
fiskalne projekcije neophodan su alat planiranja politike mirovinskog osiguranja s obzirom na veliki vremenski odmak od mirovinske reforme do trenutka kad ona počinje utjecati na mirovinske rashode.
Prema OECD-u, do rasta udjela javnih rashoda za mirovine u BDP-u doći će kod većine promatranih zemalja. Zanimljivo je da naše Ministarstvo financija u Pretpristupnom ekonomskom programu 2011.- 2013. godine, sve do 2050. godine predviña smanjenje tog udjela. Objašnjenje možda leži u činjenici da ta projekcija ne obuhvaća mirovine branitelja a kojih je 70% mlađe od 55 godina. S obzirom da će ovaj dio korisnika mirovinskog osiguranja u mirovini provesti narednih 20-ak i više godina, ukupni javni rashodi za mirovine zasigurno će premašiti projekcije Ministarstva finanacija.
Postavlja se pitanje je li produljenje radnog vijeka dovoljno za rješavanje problema mirovinskih sustava u budućnosti? Izvješće OECD-a nalazi da je samo 5 od 34 analizirane zemlje povisilo službenu dobnu granicu za umirovljenje dovoljno da bi održalo relativnu ravnotežu između vremena provedenog u radnom odnosu i mirovini. Analiza je isto tako pokazala da će u 23 zemlje, ukoliko ne poduzmu daljnje reforme, starenje stanovništva dovesti do rasta prosječnih rashoda za mirovine s trenutnih 9,2 na 18% BDP-a. Osim produljenja radnog vijeka moraju se razmotriti i druge mjere poput primjerice penaliziranja ranijeg umirovljenja ili nagrañivanja dužeg radnog vijeka ili primjerice poticanja radne aktivnosti starijeg stanovništva. Iako se uobičajeno smatra da zadržavanje starije radne snage umanjuje mladima mogućnost zapošljavanja, analiza je pokazala da zemlje s višim stopama radne aktivnosti starijeg stanovništva imaju i više stope radne aktivnosti mlađeg stanovništva. Nažalost Hrvatska je outlier s vrlo niskom stopom zaposlenosti i kod promatrane starije, a posebno kod mlađe dobne skupine.
Na kraju ponovimo kako su problemi mirovinskog sustava po svojoj prirodi dugoročni. Svi se radije bavimo kratkoročnim problemima koji nas tište danas, iako često ni izdaleka nisu tako važni za dugoročnu stabilnost ne samo mirovinskog sustava, već javnih financija općenito. Tako vlade (bez obzira na političku opredijeljenost) nerado razmišljaju o projekcijama do kraja tekuće godine, a nekmoli do sredine ovog stoljeća. Ponovimo i to da se problemi mirovinskog sustava sporo rješavaju i politički su vrlo teški za provedbu. No, pred njima ne treba zatvarati oči, već ih tretirati kao visoki prioritet (iako to ne izgleda nimalo vjerojatno, posebno ne u izbornoj godini), pišu analitičari PBZ-a.
