Menu
Adekvatno razumijevanje ekonomije ima za svoj uvjet ispunjenje minimalno dvije pretpostavke. Prva je sagledavanje ekonomije kao dinamične, nestabilne cjeline, a druga prihvaćanje njezine proturječne i povijesne logike razvoja...
Pogrešno razmatranje ekonomije zakrivljuje prvu, a isključuje drugu dimenziju. Takvo pogrešno razmatranje u nastavku teksta označavat ću kao ideološko.
Ideološki pristup ekonomiji i objašnjenju postojeće krize prevladava ne samo među političarima i ekonomistima, već i među brojnim građanima jer im se čini najlogičnijim, a taj dojam „logičnosti“ konkretan je učinak ideologije.
Da bi naznačio u čemu je pogrešnost ideološkog razumijevanja mislim da je najbolje krenuti od predstavljenih rješenja za izlazak iz krize.
Osnovni pravac rješenja kojim je krenula i aktualna hrvatska vlada usvajanje je tzv. mjera štednje odnosno mjera financijske konsolidacije. Cilj navedenih mjera smanjenje je javnog deficita i kumulativno smanjenje javnog duga. Deklarirana svrha tog smanjenja stvaranje je „zdravih osnova za gospodarski rast“ i povratak povjerenja investitora (čitaj: očuvanja, a zatim poboljšanja kreditnog rejtinga države).
Ideološko rezoniranje kojim se opravdavaju „mjere štednje“ ide otprilike ovako...
Ekonomija je u recesiji zato jer država previše sredstava neproduktivno troši, zbog čega se jednim djelom zadužuje a drugim djelom porezno opterećuje privatni sektor proizvodnje. Da bi izašli iz recesije potrebno je drastično srezati neproduktivnu javnu potrošnju i na taj način smanjiti trend rasta javnog duga, a još važnije, porezno rasteretiti privatno gospodarstvo. Neproduktivna javna potrošnja u najvećoj mjeri otpada na golemi višak zaposlenih u javnom sektoru, prije svega u administraciji a onda i u javnim poduzećima. Njihovim otpuštanjem i privatizacijom javnih poduzeća, posredno se rasterećuje privatni sektor, koji zatim pokreće ciklus rasta proizvodnje i „zdravog“ zapošljavanja. Iz tako povečane proizvodne osnove ostvaruju se i veći porezni prihodi, a njima se otplaćuje javni dug i realiziraju socijalne funkcije države, te se društvo i ekonomija usmjeravaju na put održivog rasta i blagostanja.
Stvar izgleda logičnom, no u osnovi te logike krije se pogrešna zamjena parcijalne za cjelovitu perspektivu. To bi ukratko značilo da ono što vrijedi za pojedinca ili pojedinu firmu, vrijedi i za gospodarstvo u cjelini. No to ipak nije tako. Čuveni „paradoks štednje“ možda je najpoznatiji primjer takvog tipa pogrešnog zaključivanja u ekonomiji.“Paradoks štednje“ ukratko kaže da se ukupna štednja u ekonomiji može smanjiti iako individualna štednja raste. Naime, ukoliko svi pokušavaju uštedjeti novac za vrijeme recesije tada će se smanjiti agregatna potražnja a time i ukupne ušteđevine zbog pada potrošnje i gospodarskog rasta koji upravo ovisi o adekvatnoj razini agregatne potražnje. Ideološki pristup ekonomiji ne razumije takav dinamičan odnos djelova i cjeline, gdje je cjelina uvijek nešto više i drugačije od pukog zbroja djelova odnosno poopćenja njihove logike.
Rješenja koja se na osnovu takvog ideološkog razumjevanja ekonomije nude samo povećavaju problem, čemu najupečatljivije svjedoči aktualni primjer Grčke.
„Mjerama štednje“ nastoji se smanjiti javna potrošnja, a po ideološkom shvaćanju, ta ista sredstva tada ostaju kao manji trošak odnosno višak prihoda produktivnom privatnom sektoru (dok strani kreditori ne ciljaju toliko na porezno rasterećenje privatnog sektora, koliko na povećanu razliku koja smanjenjem javne potošnje uz iste porezne prihode ostaje državi za otplatu njihovih kredita). Takav pojednostavljeni pristup pogrešan je utoliko što ne uzima u obzir međusoban dinamičan odnos i utjecaj agregatnih ekonomskih veličina, pa pogrešno izjednačava smanjenje troškova sa povećanjem prihoda. Također ne uzima u obzir važnost neizvjesnosti, te utjecaj optimizma i pesimizma glede budućih kretanja na investicijsku aktivnost. U konačnici, ideološko shvaćanje uopće ne razumije na koji je način logika financijskog sustava isprepletena sa realnom ekonomijom i kako njegova iracionalost predstavlja ujedno uvjet realnog rasta ekonomije ali i njegovu glavnu zapreku.
U perspektivi domaćih zagovornika mjera štednje, rezanjem potrošnje „neproduktivnog javnog sektora“ očekuje se da će se za taj iznos porezno rasteretiti domaći „produktivni privatni sektor“. Razmatra se statički i izdvojeno troškovna strana i nju se vidi kao ključnu zapreku koja stoji na putu povečanju privatnih investicija, proizvodnje i zaposlenosti. Među troškove proizvodnje pored poreznih davanja državi spadaju i troškovi zaduženja, troškovi materjalnih resursa i troškovi rada.
No, da li je razmatranje troškovne strane dovoljno da bi se odlučilo o isplativosti investicije i pokrenula proizvodnja? Naravno da nije, ono što je ključna odredba i poticaj privatnim investicijama je prihodovna strana, a ona se odnosi na očekivane buduće prihode od investicije. Ti budući prihodi su dakako neizvjesni i ovise o današnjem stanju očekivanja glede budućih kretanja ekonomije i stanja na tržištu. Ukoliko su očekivanja pesimistična, ukoliko se agregatna potražnja smanjuje zbog smanjene javne potrošnje, tada privatne investicije neće biti poduzete bez obzira na eventualne smanjene troškove po pitanju poreznih davanja. Naime, očekivani budući prihodi bit će suviše neizvjesni ili pre mali da bi potaknuli privatne investicije i proizvodnju.
Jedna od ključnih zapreka investicijama koje bi povečale proizvodnju i zaposlenost početna jest veličina zaduženosti. Dug je uvijek konkretan i izvjestan jer je zaključen u prošlosti. Nominalna veličina duga zadano je stanje od kojeg se polazi. No, realan trošak duga može se mijenjati u odnosu na njegovu nominalnu veličinu. Naime, realan trošak duga može se čak i povećati, ako je izabrani ili nametnuti način njegovog vraćanja, rezanje troškova umjesto povećanje prihoda putem rasta. A to je upravo slučaj s Grčkom, te u tom pravcu idu mjere koje među ostalim zaduženim zemaljama usvaja i Hrvatska...
Međunarodni kreditori svim defictnim ekonomijama nalažu mjere štednje i financijske konsolidacije kao uvjet refinanciranja dugova i očuvanja kreditnog rejtinga. No, s rezanjem javne potrošnje ne pokreće se gospodarski rast. Naprotiv, rezanje plaća i zaposlenosti u javnom sektoru izvjesno smanjuje agregatnu potražnju i nerijetko dovodi do deflacije, dakle smanjenja cijena. Uz smanjenje cijena očekivani budući prihod od privatnih investicija dodatno se smanjuje, pa se one niti ne poduzimaju, a to dodatno smanjuje proizvodnju, zaposlenost i u konačnici dohodak. Uz smanjeni dohodak, postojeći antuiteti duga nominalno ostaju isti, no realno se povećava njihov teret i smanjuje izglednost njihove otplate.
Sve to ukazuje da su mjere štednje koje EU i MMF nameće deficitnim ekonomijana potpuno iracionalne s aspekta ostvarenja ciljeva rasta proizvodnje i povećnja zaposlenosti dotičnih ekonomija. Umjesto toga, mjere štednje dodatno smanjuju dohodak i zaposlenost, te produbljuju krizu, ne samo ekonomski već socijalno i politički. Najnoviji njemački zahtjevi za potpunim predavanjem poluga grčke državne suverenosti u ruke povjerenika, kako bi isti slobodno krojio grčki budžet sukladno zahtjevima vjerovnika, samo su logičan nastavak na tom putu dužničkog podjarmljivanja.
Hrvatska se također nalazi na tom putu. Promjena smjera ne može i neće se desiti uz mjere štednje kojima se želimo dodvoriti EU i MMF-u i odobrovoljiti međunarodne kreditore da nam dodatno ne srozaju rejting. Mnogi analitičari tvrde da je Grčka već de facto iako ne još de iure bankrotirala . Ono što se sada dešava jest cijeđenje onog što se iscjediti još dade, bez obzira na društvenu i ljudsku cijenu. U konačnici, sa zakonskim grčkim bankrotom, gubitke privatnih vjerovnika (njemačkih, francuskih.. banaka, fondova) namiriti će njihovi porezni obveznici, ali će se zauzvrat tražiti od Grčke da im preda u vlasništvo sve preostale vrijedne resurse i poluge upravljanja. Grci će izgubiti političku suverenost i postati sluge u vlastitoj zemlji. Demokracija će potpuno ustupiti mjesto ekonomskoj prisli dužničko-vjerovničkog, a ustvari ropskog odnosa.
Naravno, osobno vjerujem da priča nece ići do kraja u tom pravcu i vjerujem da ce Grci samosvjesno povratiti u ruke poluge vlastite političke i ekonomske suverenosti na način da će sami proglasiti bankrot kojim će legitimni predstavnici grčkog naroda jasno dati do znanja da ne pristaju na dužničko ropstvo. Niti jedna alternativa nije laka, no preuzimanjem ekonomskih poluga u vlastite ruke, unatoč krajnje otežavajućim okolnostima, na podlozi političke samosvjesti i zajedništva stvaraju se uvjeti za ekonomski oporavak koji polazi od racionalnog uvida u vlastita ograničenja, ali još važnije, od vjere u vlastite snage.
Hrvatska je što se trenda tiče u identičnoj situaciji kao Grčka. Gledajući Grčku gledamo u vlastitu budućnost. Takav zaključak ne proizlazi iz pesimizma već iz razumijevanja ekonomske logike koja neminovno vodi u tom pravcu. Takvu logiku nameću ekonomske mjere koje Europska unija nalaže svim deficitnim ekonomijama. Ono što je istinski pesimizam jest razmišljanje velikog broja ljudi koji su glasali na referendumu za ulazak u EU, da je Hrvatska jednostavno pre mala da bi se oslanjala na vlastite snage, te joj ne preostaje drugo nego prepustiti da joj sudbinu kroje veliki i moćni. Druga strana medalje tog pesimizma potpuno je neutmeljeni optimizam da će oni to ipak činiti u našem zajedničkom interesu.
Odabir submisivnog puta prema logici kapitala kakvu zastupaju EU, MMF i vjerovnici, ne znači da će Hrvatska već sutra biti gladna, da će biti u potpunom ekonomskom rasulu. Ne, mi polako ali sigurno koračamo u kroničnu ekonomsku depresiju, bez gospodarskog rasta, uz golemu nezaposlenost i golemi porast socijalnih nejednakosti. Nekima će u svemu tome biti čak i bolje, ali večini će biti gore. Ta manjina kojoj će biti bolje uvjeravati će većinu da je takvo stanje pravedno, zasluženo, da je ono objektivna mjera pojedinačne vrijednosti i sposobnosti i da joj jednostavno nema alternative. Pitanje je samo da li, (a po meni više kada) će većina shvatiti da ipak ima alternative, ali da ona nije u mjerilima manje vrijednosti i socijalne podređenosti koju sadašnje elite i njezini glasnogovornici nude kao put u bolju i pravedniju budućnost.
Komentar je u cijelosti prenesen s portala Pollitika.com
Pročitajte još:
- KOMENTAR: Evo što je zapravo Hrvatska ispregovarala s EU kada je u pitanju ograničenje uvoza čelika
