Menu
U razvijenom svijetu izbori se gotovo uvijek dobivaju na pitanjima ekonomije. To je naprosto zato što je to najbitnije pitanje koje se tiče svakog pojedinca...
Kod nas stvari stoje malo drugačije. Svi izbori koje je dobio HDZ devedesetih su dobijeni na nacionalnim temema što i nije osobito čudno s obzirom na rat. Izbori 2000. su dobiveni temeljem loše pretvorbe i privatizacije HDZ-a. 2003. imamo Sanadera i govor na splitskoj rivi. 2007. opet imamo s jedne strane Jurčića koji govori o ekonomiji (doduše i o porezima na nekretnine), a s druge strane Sanadera koi je opet zaigrao na temu nacinalizma i to vrlo vješto. 2011, pola HDZ-a je u zatvoru, zemlja na rubu kolapsa, a izbore opet dobivaju PR agencije, a ne suštinski problemi.
Zemlja će 2011. završiti s rekordnih 19 milijardi kuna minusa, nezaposlenost na razini 2003. godine s trendom rasta, zaposlenost ispod svake kritike, proračun koji je sa 70 milijardi narastao na 120 milijardi u svega par godina bez da se povećala industrijska proizvodnja, samo na temelju potrošnje koju je generirao rast ali i dug. Primjerice od cca 11.000 tvrtki koje su se bavile građevinom prije krize propalo je 5.900 i izgubljeno je 70-80.000 radnih mjesta samo u tom sektoru bez perspektive da se stanje vrati na prijašnju razinu barem 5-10 godina a vjerojatno i nikada jer su cijene stanova prenapuhane, a ekonomska osnova za plaćanje istih ne postoji.
Sve u svemu došli smo do točke kada ovisimo o posuđenom novcu, razina državne potrošnje je velika, zahtjevi svih skupina društva su veliki, a mogućnosti male ili gotovo nikakve.
Primjerice u 2010. je Hrvatska (4,5 milijuna stanovnika, radne snage 1,752 milijuna (s nezaposlenima 17.2% 2010. godine)) izvezla roba u visini 12,07 milijardi dolara, a uvezla je 19,94 milijardi dolara. Zemlje Skandinavije (s kojima se volimo uspoređivati) npr. Danska (slične veličine: 5,5 milijuna stanovnika, ali radne snage 2,852 milijuna (6% stopa nezaposlenosti za 2010.)) izvoz 96,58 miliardi dolara (iste godine), uvoz 87,44 milijardi američkih dolara. Švedska (9 milijuna stanovnika,rada snaga4,961 milijun, (8.4% stopa nezaposlenosti za 2010.)) - izvoz 160,4 milijarde dolara, uvoz 149.5 milijardi dolara.
Ove podatke iznosim kako bi ljudi stekli dojam da u tim Skandinavskim zemljama oko 50% ljudi radi a kod nas oko 30%.
Također, izvoz je cca 10 puta viši po čovjeku nego u Hrvatskoj (a zaposlenost skoro dva puta). Znači, jedan od najvažnijih preduvjeta blagostanja jest jaka ekonomija a posljedično i adekvatno visoki porezni prihodi s kojima se može platiti dobar životni standard. Obratno ne ide, ne možeš dizati poreze da bi povećao prihode, barem ne na duži period od 6-9 mjeseci (kada se taj potez vraća kao bumerang) već trebaš širiti poreznu bazu.
Svaka zemlja trebala bi težiti što višoj stopi zaposlenosti i što većoj industrijskoj proizvodnji. Pri tom svako povećanje poreza ima za učinak upravo suprotno, smanjuje se razina potrošnje, a time i posljedično zapošljavanje jer gospodarstvu preostaje manje novaca. Međutim, prvi potezi vlade najavljuju upravo to. Svjestan sam da stanje u državi nije dobro, svjestan sam i da ova garnitura nije vodila državu zadnja dva mandata pa u većoj mjeri nije niti kriva (za probleme), ali ipak smatram da bi trebalo iskoristiti priliku i napraviti strukturne reforme prije svega u cilju smanjenja javne potrošnje, a ne povećanja poreznih opterećenja.
Npr. najavljen je porez na nekretnine.
Taj porez, ukoliko se uvede u ovom trenutnku će imati najrazornije učinke upravo na najsirmašniji sloj ljudi i tzv. "srednji" sloj. Primjerice, umirovljenici na papiru imaju imovinu, ali su nelikvidni. Isto tako srednji sloj, jedva otplaćuje kredite i zapravo je nelikvidan. Likvidni su samo oni ekstremno bogati, a u postotku takvih je u Hrvatskoj jako malo. Dalje, u postotku Hrvati plaćaju skoro 7% od primanja na razne poreze na imovinu. U zemljama gdje postoji porez na nekretnine taj postotak se vrti oko 4%. Znači već sada plaćamo prosječno više nego zemlje s tim porezom. Isto tako, kod nas treba uzeti u obzir da u vremenima u kojima smo živjeli prije ove države građenje nekretnine je bio jedini oblik štednje koji je imao smisla (to i mijenjanje novaca u njemačke marke) zbog inflacije, nestabilnosti, nerazvijenosti drugih oblika štednje. Na neki način dodatno oporezivanje ove imovine u vremenima nelikvidnosti zaista ima potencijala za socijalni udar širokih razmjera.
Gledajući iz pesrpektive građevinske industrije trebalo bi sve učiniti da se prodaju ovi stanovi na tržištu (oko 15.000, inače realna cijena kvadrata stana su dvije prosječne plaće, sve iznad toga nije održivo), te na neki način pomoći da se vrati barem dio zaposlenosti u tom sektoru i državi da uprihoduje PDV i ostale poreze koji su i u konačnom iznosu trenutno sigurno izdašniji (i socijalno pravedniji) nego porezi na nekretnine.
Što se tiče PDV-a ista stvar. Povećavati PDV u vremenu slabe zaposlenosti u najmanju ruku je kockarski potez. Koliko vidimo, Vlada od povećanja PDV-a ima namjeru uprihodovati dodatne 3 ili 4 milijarde kuna. Puno logičnije bilo bi smanjiti PDV, međutim tada bi trebalo oštro rezati javnu potrošnju, a za to čini se nema političke volje.
Realno, da bi bili zemlja "blagostanja" kakvoj težimo, nama treba najmanje 500.000 novih, dodatnih radnih mjesta (ali ne bilo kojem sektoru koji vodi država, već u realnom sektoru s naglaskom na proizvodnju), trebamo smanjiti proračunski deficit za najmanje 9 milijardi kuna, ali ne kroz povećanje poreza. Moramo povećati izvoz barem 5 puta u razdoblju od 10-15 godina. Tada možemo očekivati socijalnu državu i ugodniji život.
Kada kažem, 500.000 radnih mjesta i povećati izvoz barem 5 puta, ja sam preskočio dug put i za sada apsolutno nerealan, ali svaki put počinje s prvim korakom...
Pročitajte još:
- Nenad Bakić: Milanoviću moramo dati puno više od 100 dana kako bi preokrenuo negativne trendove
- KOMENTAR: Propast Grčke je nagovještaj konačnog kraha bolesnog sustava u kojem živimo
Komentar je u cijelosti prenesen s portala Pollitika.com
