Menu
Osnivač portala MojPosao, ugledni ulagač na domaćem dioničkom tržištu i sve popularniji bloger - napisao je sjajan osvrt na trenutnu situaciju u eurozoni i posljedice po hrvatski financijski i ekonomski sustav. Njegov komentar prenosimo u cijelosti...
Razmjeri hrvatskih problema i vrijeme pri izmaku traže hitna rješenja. Stabilizacija javnih financija i povećanje sposobnosti hrvatskih tvrtki da stvaraju vrijednost (= konkurentnost) su ključni.
Mijenja se onaj tko se ne mijenja! Hrvatska se u zadnjem desetljeću vrlo malo promijenila. Kako naša ekonomska politika ima prirodne limite, politika ‘održavanja kursa’, jasno, nije održiva, pogotovo u ovim znatno težim globalnim okolnostima (“Kad se plima povuče, vidi se tko je plivao bez gaća!” – Warren Buffett). Zamislite auto koji vozi prema zidu. On se naizgled ne mijenja, vozi stalno isto. Ali zid je tu – i auto se ubrzo promijenio. Čak, više nije ni auto!
Tako i Hrvatska. U osjetljivom smo trenutku kad imamo priliku izvući najbolje iz sebe, promijeniti se i preusmjeriti na održivu putanju. Ili slomiti se i izgubiti, na naročito bedast način, sve, uključivo i suverenitet osvojen u Domovinskom ratu.
A. Razmjeri nekonkurentnosti
1. Ovdje ne težim potpunosti, samo nekoliko pokazatelja iz kojih je sve ostalo jasno.
Sljedeći grafikon prikazuje rast proizvođačkih cijena u nekim zemljama Europe i Hrvatskoj. Sve te zemlje imaju euro, Hrvatska je eurizirana, pa je stvar usporediva (kuna je aprecirala oko 1% s obzirom na tečaj eura u 2000. i deprecirala svega 2% od 2005.). Jedino je Slovačka u euru od 2008., ali ju prikazujem zbog idućeg grafikona.
Kad se ne bi radilo o istoj valuti, ovi grafikoni ne bi bili relevantni, jer veće proizvođačke cijene mogle biti kompenzirane deprecijacijom valute.
Ovaj grafikon za prvo desetljeća 21. stoljeća prikazuje da je u 10 godina (2001.-2010.) u Hrvatskoj postalo za oko 23% skuplje proizvoditi nego u Njemačkoj:
2. Kako je to neto profitna marža najboljih kompanija, slijedi da većina onih naših tvrtki koje su mogle konkurirati njemačkima prije 10 godina, to više ne mogu. Mogu samo oni koji su bili naročito profitabilni, ili koji su u posebnim nišama gdje imaju moć određenog nametanja cijena.
Vrlo je zanimljivo društvo u kojem se nalazimo: Grčka, Španjolska, Portugal, Irska. Po ovom pokazatelju stojimo čak i znatno lošije od njih, što je ipak djelomično zavaravajuće jer smo krenuli od niže osnove. Ipak, bitan je trend, koji je vrlo loš.
Za manje upućene, ovo nije samo teorijsko naklapanje, rezultati su na grafikonu niže.
Bitnije su promjene nego apsolutne razine. Iako su i apsolutne razine važne, one nisu toliko tragične zbog izvoza usluga (turizam), nešto transfera iz inozemstva, itd.
Porast pokrivenosti u 2010. nije zbog povećanja konkurentnosti (izvoza), nego ublažavanja velikog uvoznog pritiska (o čemu više kasnije).
3. Gornji grafikon zaslužuje i da ga se pogleda u drugoj polovici desetljeća:
odnosno, relativno spram Njemačke, ovako:
Znači:
- Glavninu konkurentnosti smo izgubili 2005.-2010.
- I kad je kriza postala vrlo jaka, nismo se počeli prilagođavati (čak i lošije od PIGS).
4. U tom kontekstu je zanimljiv i ovaj grafikon, iz prošlogodišnjeg izvješća MMF-a:
Ovo je samo po sebi vrlo značajno, ali je samo jedan od pokazatelja kako smo radili u drugoj polovici desetljeća, kad se jeftinim kreditima iz inozemstva kupovao ‘socijani mir’, ili bolje rečeno glasovi i nagrađivala klijentela, što je osim očitog direktnog troška imalo i mnogo veće indirektne troškove.
5. Doduše, početkom 2010. je bio mlak pokušaj štednje, koji se slomio na referendumu o izmjenama zakona o radu, koje su zapravo samo trebale ukinuti pravo zaposlenih u javnom sektoru da se o njihovim pravima ne može pregovarati, tj. da ona ostanu zacementirana!
Naime, radilo se o sljedećem ” … kako bi se vlast natjerala na odustajanje od izmjena zakona kojima se primjena prava iz kolektivnih ugovora ograničava na šest mjeseci nakon isteka kolektivnih ugovora.”
Konkretno, to znači, ako poslodavac želi pregovarati o novom kolektivnom ugovoru, a sindikatima se to ne sviđa, oni mogu naprosto ne pregovarati, tj. odbijati svaki prijedlog. A poslodavac kolektivni ugovor ne može raskinuti, jer u slučaju raskida, prava vrijede do daljnjeg (za uvijek)!
Ovdje je bitno za znati da se navedeni kolektivni ugovori u najvećoj većini slučajeva odnosio na javni sektor! I, koliko sam vidio, sindikati koji su organizirali referendum uglavnom su radili u njihovo ime.
No, u tri godine je posao u Hrvatskoj izgubilo oko 160.000 ljudi, praktički svi iz privatnog sektora (javni, sektor je čak dodap ponešto poslova), kako sam pisao već ovdje.
Napominjem također da sam prvi pisao, još prije godinu dana, da će i eventualni gospodarski rast biti bez zapošljavanja, vidite ovdje. Dosjetili su se toga kasnije i ‘službeni’ analitičari i sada je to postala kao općepoznata stvar. Problem nas i dalje tišti i porast zapošljavanja neće biti lako ostvariv ni novoj Vladi!
6. Užas korupcije.
Kao što je državni budget korišten kao kasica-prasica za podmazivanje stranačkih povlaštenika i korumpiranje, tako su i državne tvrtke često korištene u istu svrhu. Problem je ovdje, kao i kod svake korupcije ne toliko direktna šteta koliko indirektna kroz loše usmjeravanje cijelog sustava u neekonomičnom smjeru, zato jer se tako može najbolje krasti. Često, da bi netko namaknuo sebi 10, uništi 100. Vezano uz to je česta instalacija mlitavih i nesposobnih stranačkih poslušnika na čela najvećih tvrtki.
Teško je reći da li se radilo o korupciji, običnoj nesposobnosti ili čemu trećem, ali kladio bih se da izraziti napredak, praktički uskrsnuće, primjerice, Hrvatskih pošta ili industrijskog giganta Petrokemije ima jake veze s novim, sposobnijim upravama. Koliki je samo oportunitetni trošak bio u tim i mnogim drugim tvrtkama, a koliki je i dalje u HŽ, Hrvatskim vodama, HEP-u itd.?
Ljudi su s pravom ogorčeni na neke poduzetnike koji su očito bezskrupulozni i krajnje sebični. Ali čak i takvi često rade društveno koristan posao, otvaraju radna mjesta. A daleko veću štetu čine oni sivi aparatčki na čelu državnih tvrtki i ustanova, te još veću oni koji takve loše imenuju. To su pravi štetočine!
B. Dijagnoza i što će od nas tražiti međunarodne institucije
Trenutak u kojem smo se našli opisuje i opadanje kreditnog rejtinga, s time u vezi i nemogućnost zaduživanja, koje nam je nužno da održimo ovakav kontinuitet. No, kontinuitet nije moguć – moramo se promijeniti, ili će okolnosti radikalno promijeniti nas.
Dijagnoza je prilično jasna, ali kako u sebi uključuje riječi ‘plaće’ i ‘štednja’, rađe ju ovdje ne bih navodio.
Predlažem svakome koga to zanima, da pruči ovo prošlogodišnje Izvješće članova Misije MMF-a o konzultacijama u vezi s člankom IV. Statuta MMF-a, održanima 2010. U biti mislim da bi ga svatko trebao pročitati (ako se sporo učitava, budite strpljivi, 20 Mb).
Međunarodne institucije neće od nas tražiti nešto zato jer su ‘zle’ ili zato jer su dio ‘anglosaksonske zavjere’. One će pacijentu u stvari reći što treba napraviti da bi uz njihovu pomoć ostao živ, ili barem izbjegao teški invaliditet.
Još jednom valja naglasiti da svaka prilagodba zahtjeva smanjenu potrošnju, bila ona kroz direktnu štednju (‘interna devaluacija’) ili devalvaciju. No, čak su i najveći galamđije prestali zagovarati devalvaciju (odnosno agresivnu deprecijaciju) jer su shvatili da to samo po sebi ne može imati veliki učinak, a uzrokovalo bi tragične lomove. Sve zbog visoke eurizacije gospodarstva.
C. Vrijednost kune u slučaju raspada eura ili devalvacije.
Slom eura nije vjerojatan scenarij – kao što npr. pokazuje tečaj eura spram dolara, koji se ne urušava, ili činjenica da 1 euro vrijedi 1,25 CHF iako ga Švicarska narodna banka brani tek na 1,20. Usprkos izvještavanju naših glavnih medija koji javnosti ‘slom eura’ prezentiraju upravo kao izgledan scenarij – valjda se takvim izvještavanjem povećava čitanost / gledanost u kontekstu neobrazovane publike. (Evo i detaljnije analizice: Svaka ozbiljna institucija ili tvrtka u svijetu treba razmatrati i taj scenarij kao moguć to i radi. Pa naravno neki od naslova u stranim medijima govore i tome. Onda neki naš medij to prenese kao glavnu vijest uz spin da je to tako ‘jer tako izvještavaju strani mediji’.)
Ipak, promotrimo i taj scenarij, ga koristeći kao prizmu, vidimo razmjere naše nekonkurentnosti – naime, procjene koje imamo za njega poklapaju se s gornjom analizom.
Promotrimo ovu odličnu analizu objavljenu prekjučer na FT:
Iz nje se vidi da zemlje koje imaju sličan problem kao mi – sudeći po spreadu – Italija i Španjolska, trebaju smanjiti kupovnu moć za oko 25-30%, naime toliko bi ‘njihov’ euro vrijedio manje nakon raspada pravog. Ovo se odlično slaže s gornjom analizom! ‘Grčki euro’ bi vrijedio oko 60% manje od današnje.
To su i rasponi unutar kojih se krećemo. Ili ćemo se korigirati sami, u smislu smanjene potrošnje i veće produktivnosti, za nekih 15-20%, te doći u prihvatljivu zonu, ili će nas korigirati okolnosti. A to bi mogla biti brutalna korekcija: mijenja se onaj tko se ne mijenja.
Ovih 20-30% bi ujedno bio teorijski pad realne vrijednosti kune u slučaju devalvacije, odnosno ‘otkačivanja’ od eura, samo što bi on u stvarnosti bio veći zbog loma financijskog sustava.
A svima koje ova tema zanima, zaista preporučam izvješće MMF-a koje sam naveo...
Pročitajte još od ovog autora:
- Davanje autocesta u koncesiju mirovinskim fondovima bila bi najobičnija pljačka!
- Hrvatsko dioničko tržište je neučinkovito, ali racionalnim ulagačima nudi izvanredne prilike
