Menu
Preko 30 posto hrvatskih studenata ima visokoobrazovane roditelje, dok je studenata čiji su roditelji s (ne)završenom osnovnom školom do 2 posto, što ukazuje na nejednakost šansi za obrazovanje, zaključci su okruglog stola Nacionalnog indeksa sreće o vertikalnoj socijalnoj mobilnosti održanog u srijedu u Zagrebu..
Najznačajniji utjecaj na obrazovanje, a time i na društveni položaj pojedinca, ima obiteljsko porijeklo, pokazalo je istraživanje Nacionalnog indeksa sreće o vertikalnoj socijalnoj mobilnosti u Hrvatskoj, predstavljeno u srijedu na okruglom stolu pod naslovom Postoji li u Hrvatskoj jednakost šansi za bolji život?
Socijalna mobilnost pokazuje postoje li u pojedinom društvu jednake šanse za uspjeh za sve građane. Slaba društvena pokretljivost znači nedostatak jednakih mogućnosti, ograničava produktivnost i zaustavlja gospodarski rast, rekla je Marina Ralašić, izvršna direktorica magazina Banka i voditeljica projekta Nacionalni indeks sreće. Dosadašnja istraživanja pokazuju da su zemlje u kojima je nejednakost u plaćama manja i utjecaj roditelja na obrazovanje djece manji (nordijske zemlje, Australija i Kanada) socijalno mobilnije nego one u kojima postoji veća dohodovna nejednakost i utjecaj roditeljskog obrazovanja (SAD, Velika Britanija). Također, zemlje koje ulažu više u obrazovanje socijalno su mobilnije. Istraživanje Nacionalnog indeksa sreće pokazalo je veliki utjecaj obrazovanja roditelja na obrazovanje djece, a time i na njihov društveni položaj, ali i to da su novije generacije obrazovanije od prethodnih, rekla je Ralašić.
Rezultati istraživanja Nacionalnog indeksa sreće potvrđuju i seriju znanstvenih istraživanja Instituta za društvena istraživanja koja se provode od 1984. do 2010. godine, rekla je Dunja Potočnik, znanstvenica Instituta. U posljednjih 30 godina udio građana bez kvalifikacija pao je sa 65 na manje od 10 posto, a istovremeno je udio visokoobrazovanih porastao pet puta - sa 3,6 na 15,2 posto. Najviše je porastao broj srednjeobrazovanih ispitanika - njih je 1984. bilo skoro 14 posto, a prošle godine preko 50 posto, istaknula je Potočnik. Oko 30 posto hrvatskih studenata ima visokoobrazovane roditelje, dok je studenata čiji su roditelji s (ne)završenom osnovnom školom do 2 posto. To, rekla je Potočnik, ukazuje na to da je hrvatsko društvo «umjereno» socijalno mobilno, odnosno da ograničeno nudi jednake šanse za uspjeh svim svojim građanima.
Unatoč tom očitom poboljšanju hrvatski obrazovni sustav ne odgovara potrebama tržišta rada jer s hrvatskih sveučilišta izlazi veliki broj stručnjaka s područja humanističkih znanosti, dok u znatnoj mjeri zaostaje broj diplomanata koji će se moći zaposliti u tehnološkom sektoru ili u nekom području prirodnih znanosti, rekla je Potočnik.
Istraživanje Nacionalnog indeksa sreće pokazalo je također kako su višeobrazovani sretniji, što je Žarko Puhovski, profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, nazvao poraznim jer bi po definiciji intelektualci trebali u sve sumnjati, biti nezadovoljniji i težiti promjenama.
"Hrvatski sustav visokog obrazovanja za svjetskim standardima zaostaje 20 godina, pa školstvo nema smisla podešavati sadašnjim potrebama našeg tržišta rada. Umjesto toga trebalo bi se koncentrirati na trendove u primjerice Nizozemskoj ili Njemačkoj", kazao je Puhovski, zaključivši kako je pitanje sreće u najvećoj mjeri individualno, a zadatak je države i društva da tu sreću ne onemogućuju.
Kad je riječ o obrazovnom sustavu u Europsku uniju ulazimo potpuno nespremni, kazao je Mislav Ante Omazić, profesor zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, potkrijepivši svoju tvrdnju podatkom da svega 2 posto naših studenata ima iskustvo studiranja u inozemstvu. Iako je naš obrazovni sustav zastario neki su se studenti zaposlili u multinacionalnim kompanijama poput Toyote, IBM-a, Googlea, a rade i na razvoju aplikacija za mobilne telefone u Kini.
Želimo li imati pravednije društvo i jednakije šanse, bez obzira na socijalno porijeklo i rezidencijalnu pripadnost, potrebne su dublje strukturne promjene, zaključili su sudionici. Treba uskladiti obrazovanje s potrebama na tržištu rada, povećati dostupnost kvalitetnog obrazovanja svim skupinama u društvu, popularizirati i promovirati znanost, te učiniti zaokret u gospodarstvu koje će vrednovati visokoobrazovane u prirodnim i tehničkim znanostima.
Pročitajte još:
- Hrvatska zemlja znanja – na znanost i istraživanje trošimo samo 0,69 posto BDP-a
