Menu
Hrvatska je mala, i samim time, potencijalno agilna zemlja koja je svoju osmišljenu tradiciju međunarodne trgovine imala kroz kratku povijest Dubrovačke Republike, a onda je netragom izgubila do današnjih dana...
Hrvati tradicionalno nisu oni koji svojim proizvodima uspješno trguju na svjetskom tržištu, a vjerovali ili ne, primarni uzrok nije nedostatak industrijske proizvodnje, već ponaprije "način življenja", "nacionalni karakter" ili ono što se često zna pronaći pod terminom "social personality". Stoga ne čudi da mi u zemlji s ovakvim prirodnim i ljudskim resursima živimo pod stresom uvozno izvoznog deficita i bivamo siromašniji iz godine u godinu. Ovaj nacionalni karakter zavukao se duboko u sve pore našeg društva, pa je nemoguće kompenzirati njegove minuse samo na način da naši izvoznici ulažu dodatni napor u trenutku kada državna uprava, obrazovni sustav, mediji i ostali sudionici ne prate taj napor.
Iščitavajući ovih dana izborne programe hrvatskih stranaka naišli smo na pokušaj opisa ovog problema. Jedan od njih glasi: "Umjesto ekonomije utemeljene na proizvodnji i izvozu, stvorena je trgovačka ili uvozna ekonomija s golemim deficitom u odnosima s inozemstvom i enormnim vanjskim dugom." Na prvo čitanje primjetno je vrlo nezgrapno baratanje terminom "trgovačka" jer su trgovci, samo malo drugačije usmjereni, upravo ono što nam tako nasušno nedostaje da bi se dogodio puno veći izvoz. Trgovci koji će biti u stanju prodati naš proizvod ili uslugu, nastalu kao rezultat naših ljudskih i prirodnih potencijala, na svim meridijanima i paralelama ovog svijeta. Što znači biti trgovac i tko sve može biti trgovac najbolje ilustrira priča o tome kako je naš čuveni fizičar, matematičar, astronom, geodet, inženjer, pjesnik, filozof i diplomat Ruđer Josip Bošković uz sve svoje brojne zanimacije imao vremena obavljati i ulogu "diplomatskog trgovca", radeći na prikupljanju i analizi podataka (Business Intelligence) o prometu roba u mjestima u kojima je obavljao svoju diplomatsku aktivnost, te promicanjem ponude Dubrovačke Republike u brojnim europskim središtima. Prije dva tjedna predstavljena je vrijedna knjiga Stjepana Špoljarića - "Ruđer Bošković u službi diplomacije Dubrovačke Republike" koja će, nadamo se, postati obavezno štivo svih naših diplomata, ali i izvoznika. Na taj način, imat ćemo priliku ponovno nešto naučiti iz vlastite prošlosti što su Šveđani također naučili izučavajući funkcioniranje diplomacije Dubrovačke Republike, samo što su Šveđani tu lekciju svladali još u 19. stoljeću.
Bez dramatičnog povećanja izvoza mi ne možemo izaći iz teške financijske situacije koja se često naziva dužničko ropstvo. Taj termin zapravo odlično ocrtava stanje u kojem se nalaze visokozadužene, deficitarne zemlje jer su one zbog svojeg duga vrlo često prisiljene prodavati svoju imovinu i resurse stranim investitorima, najčešće u trenutku kada za njih ne mogu postići realnu cijenu. Jednako tako, njihova pregovaračka pozicija biva oslabljena u svim međunarodnim trgovinskim ugovorima. Bez dramatičnog povećanja izvoza jako malo od dobrih vijesti koje najavljuju politički akteri može ugledati svijetlo dana.
Da bismo odjednom postali uspješniji izvoznici moramo učiniti nešto što (već dugo) nije dio naše tradicije. Prije svega moramo naučiti razumijeti (i zavoljeti) svijet, te početi s njime komunicirati. Taj svijet kako ga vidi hrvatska politika sastoji se od zemalja naše bliže regije i Europske unije, te eventualno još pokoje zemlje. Sa zemljama regije ćemo se i dalje proritetno miriti, a kad je u pitanju EU borit ćemo se iskoristiti što više sredstava koja se nude za različite projekte. To na žalost nikako nije dovoljno. Mora nas zanimati što ćemo raditi s velikim brzorastućim tržištima BRIC-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina), što ćemo i kako raditi u Africi, Aziji, Amerikama, Australiji, tj. u čitavom svijetu.
Gotovo svaka aktivnost stranih kompanija u Hrvatskoj popraćena je aktivnošću njihove gospodarske diplomacije. Ključna uloga svakog veleposlanstva zemalja s razvijenom ekonomijom je gospodarska. I kada se bave kulturnom razmjenom rade to u svrhu trgovine. Mi na žalost to činimo nedovoljno, neučinkovito i vrlo selektivno, a programi koje imamo priliku ovih dana čitati ne donose na tom polju nikakve veće novosti osim puke detekcije problema. Možda je i to dobar start, ali je daleko manje od onoga što smo očekivali u ovakvim vremenima. Hrvatske tvrtke su uglavnom manje i one nemaju svoje poslovnice u svijetu. Tim više potrebno je iskoristiti mogućnost da se kroz veleposlanstva počne odvijati kontinuirani, kvalitetno vođeni proces primarno usmjeren ciljevima plasmana naših roba i usluga.
S obzirom da se radi o najkritičnijem od svih pitanja našeg gospodarstva, a samim i time i najboljem mogućem odgovoru na sva ostala društvena pitanja u našoj zemlji, uvjereni smo kako je zaista stiglo vrijeme za okupljanje svih onih koji mogu ponuditi svoje znanje, vrijeme i toliko potrebni entuzijazam za zajedničku akciju bez frazeologije, predrasuda i sterotipa, za stvaranje temelja jednog sveopćeg društvenog konsenzusa koji će razvoj izvoza dovesti na vrh prioriteta hrvatske politike, političara i društva u cjelini, a kojeg će već u osnovnim školama usvajati naša djeca: "HRVATSKA - JE - IZVOZNO - ORJENTIRANA - ZEMLJA.".Vrijeme je također da takvo jedno okupljanje više ne bude diskriminatorno prema načelu veličine tvrtke koja izvozi jer zahvaljujući informatičkim rješenjima i Internetu mi danas možemo učiniti da čak i naš najmanji izvoznik ostvari svoju vidljivost i u svakom našem veleposlanstvu i na svjetskom tržištu.
Krajnje je vrijeme da se naša zemlja počne voditi kao jedna uspješna tvrtka. Tvrtka u kojoj se znaju uloge, ciljevi i metrika. Da bi država postala kvalitetan servis izvoznicima, te potaknula brojne hrvatske tvrtke da u izvozu pronađu svoju priliku potrebna je između ostalog temeljita reforma onoga što nazivamo gospodarskom diplomacijom.
Takva reforma mora obavezno sadržavati:
Ekonomija na žalost nije sportsko natjecanje i kad osvojite drugo mjesto na nekom međunarodnom natječaju ne dobijete srebrnu medalju. Na svakom poslu gdje se neka tvrtka natječe zaključenje posla donosi samo prvo mjesto, a prvo mjesto zahtijeva i najbolje igrače.
U trenutku kada Švedska najavljuje uvođenje kineskog jezika kao obaveznog u svoje škole mi u programima naših stranaka možemo još uvijek pronaći kako je cilj budućeg, reformiranog obrazovnog sustava da svaki student po završetku fakulteta u Hrvatskoj zna barem jedan strani jezik. Postavljanjem laganih, dosegljivih ciljeva u našem obrazovanju sigurno nećemo pobjediti one koji se trude puno više i bolje razumiju vrijednost znanja. Engleski jezik mora biti obavezno znanje već na kraju osnovne škole ako želimo da djeca mogu nesmetano usvajati i komunicirati u modernom svijetu. Ne vidimo ni jedan dobar razlog zašto ne bismo inzistirali na poznavanju dva ili tri strana jezika kod naših studenata, jer sa svijetom moramo moći kvalitetnije komunicirati i moramo početi mijenjati sliku koju svijet danas ima o Hrvatskoj.
Iako je znanje ono najbolje što danas u ekonomiji možete imati i svakako je nuždno unaprijediti naš obrazovni sustav koji će početi proizvoditi kadrove kakve zapravo trebamo, ono što nam često promiče je da naš ključni problem nije kvaliteta koju nam isporučuju naši fakulteti već način kako mi te kadrove koristimo. Većina hrvatskih inženjera radi na poslovima tehničara i u funkciji uvoza. To je naravno upravo zato jer je fokus naše politike dugo godina bio u promicanju investicija u Hrvatsku i uvozne ekonomije. Iako kad su u pitanju strane investicije u posljednje dvije godine država radi prilično loš posao, još uvijek je primjetno da je fokus ostao na istom mjestu. Onog trenutka kada ostvarimo odmak od kulture koja nas čini latentnom kolonijom moći ćemo konačno početi koristiti vlastite potencijale. Naš izvoz kao ključna tema mora pronaći svoj put do naših medija, a osobito onih javnih, početi osvajati udarne termine i naslovne stranice kao što to čini u brojnim naprednim zemljama.
Posla ima puno, ali jednom ga moramo započeti raditi. Sve ono što smo viđali proteklih godina u obliku "hrvatskih izvoznih incijativa" na žalost se pretvorilo u jedno golemo razočaranje za svakoga tko želi dobro ovoj zemlji. Na takva razočaranja više ne smijemo pristati jer ih ne zaslužuje ni jedan građanin ove zemlje.
Komentar predsjednika Udruge hrvatskih izvoznika softvera (CISEx) Gorana Radića prenesen je u cijelosti s portala exportboomers.com
