Menu
Tri su elementa s kojim morate računati u svakoj kampanji – vrijeme, ljudi i novac. Lako ćete zapamtiti i zašto baš ovim redoslijedom. Što vam manje vremena ostaje, trebate više ljudi. Ako nemate ljudi eventualno vas može spasiti brdo para koje ćete ulupati u reklamu u samom finišu kampanje. Dok ljude i novac možete nekako nadoknaditi ili skupiti, izgubljeno vrijeme je jednostavno izgubljeno i tu leži najveći problem malih stranaka na ovim parlamentarnim izborima.
Male stranke, pa tako i HGS Željka Keruma ili pravaši Ruže Tomašić, kao takve su trebale davno prije ovih izbora raditi čvrstu bazu aktivista i baze podataka potencijalnih birača u ciljanim izbornim jedinicama, te u njima promišljeno medijski nastupati. IDS i HDSSB to uspješno rade već godinama, na vlasti su u svojim regijama i više-manje imaju zajamčena 3-4 mandata. Kerum je uistinu na vlasti u Splitu, no još niti izdaleka nije uspostavio stranački sustav sličan ranije spomenutim strankama. Pravaši su u oporbi i opet podijeljeni u barem dva bloka i pitanje je hoće li zbog toga uopće prijeći izborni prag od 5% ili 14.000 glasova u 2007. (inače svima preporučujem pogledati rezultate iz 2007. godine kada je u X izbornoj jedinici bačeno 55.000 glasova – skoro 4 mandata zbog velikog broja stranka – jedan je tu bio pravaški – povijest bi se mogla ponoviti ). Tu dolazimo do sljedeće prepreke – izbornog sustava. Iako npr. Kerumu treba oko 15.000 glasova za jedan saborski mandat – izborne jedinice mu dijele županiju na pola i ako nije dosad odradio veliki posao na terenu teško do više mandata. Trebao bi ponoviti uspjeh s lokalnih izbora od 53.000 glasova u županiji da bi koliko toliko bio siguran za 2 mandata, ali sve pod uvjetom da je pokrio teren svojim ljudima. Za razliku od Keruma primoštenski načelnik Stipe Petrina treba skupiti još barem 5000 glasova u odnosu na rezultat iz 2007. kako bi uzeo jedan mandat i prešao prag u 9. izbornoj jedinici. Dok Kerum medijski prostor probija Isusom na Marjanu ili gostovanjem sestre Nevenke Nu2 (većini vrlo ugodno iznenađenje), Ruža Tomašić pokušava pridobiti medijski interes snimanjem u policijskoj uniformi. Ali sve će to pasti u sjenu sukoba dva velika bloka, jer su parlamentarni izbori nacionalni, glasači glasaju za nacionalne teme – pa tako SDP u Istri ima uvijek odličan rezultat na parlamentarnim izborima i dosta skromniji na lokalnim.
Kampanja je krenula žestoko i malih tu nigdje nema. Kukuriku koalicija, odnosno lista predvođena SDP-om, u ovom trenutku ima 37,8 posto potpore, a HDZ s mogućim partnerima iz sadašnje koalicije tek 25,3 posto birača. Prednost Kukuriku koalicije je respektabilna i moguće je da nekima od njih 12,5 bodova razlike izgleda nedostižnima, no ne treba podcjenjivati ambiciju druge strane da izbore dobije usprkos zasad nepovoljnom omjeru. Iako ima sličnosti, velike su razlike između 2007. i 2011. Prvo Zoran Milanović je uspio okupiti koaliciju i ako koalicija doživi izbore izborni sustav će raditi jednostavno za nju, kao što je 2007. radio za HDZ – svugdje će biti prva lista i automatizmom će dobiti barem 5-6 mandata više jer sustav favorizira prvu listu u graničnim slučajevima, a njih bi moglo biti dovoljno. Izborni sustav u Hrvatskoj je namješten tako da omogućuje da vladate Hrvatskom kroz četiri godine, a da ste dobili tek malo više od 20% ukupnih glasova birača u Hrvatskoj, pa je tako oporba 2007. imala više glasova, ali manje mandata od HDZ-a ako se dobro sjećam. I to je jaka točka lijevog bloka.
Naravno u životu postoji ravnoteža, pa lijevi blok ima i par slabih točaka na koje HDZ opasno juriša. Prva je relativno loša javna slika Zorana Milanovića, lidera koalicije i SDP-a. Iako prema zadnjem istraživanju ima 44% podrške, čak 10 bodova od Jadranke Kosor, koja je nakon završetka pregovora narasla na 34%, tu HDZ-ovi stratezi vide prostor za daljnji rast Kosor jer je Milanović već mjesecima 'zacementiran' na 44 posto potpore. Milanović je prestatičan, Kosor preaktivna – makar joj prigovaraju da je ta aktivnost bez sadržaja činjenica je da je upravo na vrućem kolovozu 2007. Sanader – Kanader (zbog silnih požara tih dana) dobio ovu lidersku bitku jer su građani stekli dojam odgovornog premijera. Dok druge strane nije bilo – bila je na godišnjem odmoru – pa i svake godine dosad ste gospodo mogli biti na godišnjem odmoru, red je da ove godine nešto i odradite – to očekuje prosječan birač.
Druga je sama koalicija – prošlotjedna HDZ-ova stupica s potpisivanjem ugovora za pulsku bolnicu i projekt Brijuni Rivijera pri put je u pitanje dovela autoritet Milanovića kao vođe koalicije i pokazala svu krhkost koalicije, s kojom se iskusniji i flegmatičniji Račan teško nosio. Koliko je god naivno uletio u zamku, toliko je ipak liderski iz nje izašao – priznao grešku (ne javno) i javno poručio da koalicija ostaje zajedno. Jedino što je mogao – pa neće Kosor na ovim projektima dobiti glasove u Istri – ti će glasovi, ako ih i bude, ionako otići IDS-u, odnosno koaliciji.
Na kraju i njima ostaje novac – krizna su vremena i nitko ga nema za bacanje – u odnosu na 15 milijuna kn koje će potrošiti vodeći dvojac – sve drugo će biti samo sitniš. Tako da i neko nadoknađivanje zaostataka tim putem neće donijeti nekog velikog efekta za male stranke. Jer kao u priči o cvrčku i mravu, dok su neki čekali Lesar je marljivo radio i već mjesecima vodi prepoznatljivu kampanju i prikuplja neodlučne birače ljevice s kojima nitko ne priča dovoljno u baze podataka. Jesam li i koliko bio u pravu, pokazat će izbori.
//Autor: Krešimir Macan, uvaženi domaći PR stručnjak i direktor tvrtke Manjgura. Teks prenesen uz dopuštenje autora...
