Menu
Iako su donesene nešto ranije nego prijašnjih godina, Smjernicama ekonomske i fiskalne politike za razdoblje 2012-14. usvojenim na sjednici Vlade 27. srpnja teško je povjerovatim, piše Katarina Ott iz Instituta za javne financije...
Njezin komentar prenosimo u cijelosti:
Iako se naglašava potreba fiskalne konsolidacije i provođenja strukturnih reformi, Smjernice se temelje na preoptimističnim pretpostavkama i nude neuvjerljive projekcije koje čitatelj ne može provjeriti, jer ne sadrže podatke koje bi prema Zakonu o proračunu morale sadržavati (vidi tekst u Okviru). Kao i prethodnih godina, spas se očekuje od oporavka EU-a i od pristupanja Hrvatske EU, no oporavak EU-a je neizvjestan, a koristi od pristupanja mogle bi se osjetiti tek u dužem roku i to samo ukoliko se sami jako potrudimo. Grčka je najbolji primjer da tako nešto ne dolazi samo po sebi.
Smjernice su upola kraće nego prethodnih godina i to bi im možda mogla biti kvaliteta, međutim, izostavljene su brojne detaljne tabele s konkretnim stavkama i razdjelima, koje su postojale u prethodnim smjernicama. Zbog toga nije moguće ustanoviti na koji će se način odvijati, primjerice, planirana smanjenja rashoda. Dodatno uznemiruje tekst na samom početku o potrebi „stabilizacijskog djelovanja fiskalne politike uz istovremeno očuvanje socijalne pravednosti, zaštite najugroženijih slojeva stanovništva isto kao i aktivnog doprinosa povećanju konkurentnosti gospodarstva i ubrzanju njegova oporavka i rasta“. Naime, sve tu navedeno, u prošlosti je redovito dovodilo upravo do porasta rashoda.
Smjernice predviđaju rast BDP-a od 1,5% 2011, 2,5% 2012, 3,5% 2013. i 4% 2014. Za razliku od Vlade, Europska komisija predviđa 1,1% 2011. i 2% 2012, a MMF 1% 2011. i 1,8% 2012.4 Prema MMF-u BDP bi mogao postupno narasti i do 3%, ali tek 2015, jer će „nisko povjerenje ograničavati priliv kapitala, a zbog slabe konkurentnosti će biti nizak doprinos vanjskog sektora“. No, i da ne postoje pesimističnija predviđanja MMF-a i Europske komisije, već i u samim Smjernicama naveden pad BDP-a od 0,8% u prvom tromjesečju 2011. ne opravdava iskazani optimizam. Ukratko, ukoliko se ne ostvari Smjernicama planirani rast BDP-a, padaju u vodu i sve projekcije udjela prihoda, rashoda, deficita i javnog duga u BDP-u.
Zašto Vlada mora provoditi reforme?
Stoga bi se čitatelji Smjernica trebali manje osvrtati na ponuđene projekcije, a više na neophodne strukturne reforme. Uostalom, projekcije je lako mijenjati, a provoditi strukturne reforme je neusporedivo teže, u nekim društvima ponekad čak i nemoguće. A zašto ih uopće moramo provoditi?
Prije svega, zbog sve očitijeg zaostajanja u rastu. U 2010. jedino je Hrvatska (osim Islanda) imala negativan rast, a i u 2011. i 2012. Europska komisija nam predviđa najniži rast među zemljama kandidatkinjama i potencijalnim kandidatkinjama EU.
Zbog visokih troškova hrvatsko gospodarstvo je izuzetno nekonkurentno. To zapravo nema puno veze s globalnom krizom, nego je naše trajno stanje. Prosječna bruto plaća viša je samo u Sloveniji, jednaka je u Češkoj, niža u Poljskoj, Slovačkoj, Estoniji, Mađarskoj, znatno niža u Litvi, te posebice u Rumunjskoj (manja od polovice hrvatske) i Bugarskoj (manja od trećine hrvatske). Plaće u Hrvatskoj su previsoke i s obzirom na produktivnost i u odnosu na dohodak po stanovniku. Tome treba dodati, među usporedivim zemljama, najniži porast izvoza i izuzetno visoke troškove poslovanja. I da se ne zanosimo turizmom – po porastu broja noćenja pretekla nas je Bugarska, a o Turskoj da se i ne govori.
Iako po udjelu javnog duga u BDP-u 2010. nismo bitno lošiji od prosjeka novih zemalja članica EU i drugih usporedivih zemalja, po javnom dugu u postotku izvoza (260%) stojimo daleko najlošije, a nisko nam je i pokriće javnog duga deviznim rezervama (tek oko 70%). Samo Litva i Latvija imaju niže pokriće, dok primjerice Rumunjska ima 130% ili Poljska preko 100%. Posebice zabrinjava negativna razlika u stvarnom i potencijalnom BDP-u koja se neprestano povećava od 1,8% 2009. na 4,2% 2010. te 4,7% BDP-a 2011. što najjednostavnije rečeno znači da smo sve manje efikasni, odnosno stvaramo sve manje i manje od onoga koliko bismo mogli.
Niska konkurentnost i posljedično zaostajanje rasta hrvatskog gospodarstva zaista opravdavaju dio zadnje rečenice Smjernica o nužnosti provođenja fiskalne konsolidacije „orijentirane prvenstveno na rashodnu stranu proračuna“, no ni prihode ne bi trebalo zanemariti. Nenaplaćeni porezi i doprinosi 2010. iznosili su oko 14 mlrd kuna,5 a upravo toliki je bio i deficit središnjeg državnog proračuna. Iako se sav taj iznos neće nikada naplatiti, upravo boljom naplatom poreza i doprinosa moglo bi se lakše ostvariti „očuvanje socijalne pravednosti i zaštita najugroženijih slojeva stanovništva“ iz prve rečenice Smjernica.
