Menu
Vjerujem da gotovo nitko na pitanje treba li država donijeti zakon u kojem bi točno propisala proceduru za međusobno upoznavanje i uspostavljanje kontakata između pojedinih građana ne bi odgovorio potvrdno...
Pozitivan odgovor vjerojatno ne bi dao ni na pitanje treba li država propisati uvjete pod kojima se ljudi smiju međusobno družiti a sigurno nitko ne bi podržao zakon prema kojem bi država trebala građanima davati odobrenje prije stupanja u spolne odnose, osim određivanja dobne granice između odraslih i djece. Nenormalnim bi zasigurno proglasili svakoga tko bi podržao rješenje prema kojem bi država trebala izdavati odobrenje za svaki pojedinačan spolni odnos odraslih kojega građani kane ostvariti. No ipak, još uvijek će se naći veliki broj onih koji će ne samo šuke promatrati već i zahtijevati od države da radi upravo to. Razlog za takav paradoks leži u činjenici da smo skloni istu stvar u jednim okolnostima nazvati jednim imenom a u drugima drugim.
Nećemo imati ništa protiv ako se dvoje upozna, na izlasku ili ranije, izravno ili preko zajedničkih poznanika, odu na piće, večeru, ples, izlet, kakav kulturni ili društveni događaj ili sve odjednom. Nećemo imati ništa protiv ni ukoliko isti taj dan ili istu tu večer stupe u spolni odnos, uopće neovisno o tome hoće li se druženje (veza) nastaviti ili se poslije više neće viđati. Nazvat ćemo to slobodom, modernizmom ili emancipacijom osobe. Ništa spornoga nećemo vidjeti ni u tome da jedno od sudionika, svejedno muško ili žensko, drugome pokloni cvijeće, kakav komad nakita ili odjeće, ako mu poslije pomogne da se zaposli, počne mu činiti različite usluge ili na drugi način olakšavati snalaženje i život (da se "probije"). To ćemo vrlo jednostavno i lako nazvati poznanstvom, prijateljstvom, hodanjem ili ljubavnom vezom. Rekli bismo, normalnom stvari. Pogotovo je to normalno u našoj državi koja ionako u velikoj mjeri funkcionira na temelju poznanstava, kumstava, rodijaštva, zemljaštva ili, kraće rečeno, na vezama.
Međutim, isto to mnogima više neće biti normalno ako upotrijebimo izraz prostitucija. Prostitucija se uglavnom definira kao pružanje seksualnih usluga za novac ili kakvu drugu protuvrijednost. Na temelju toga bismo vrlo lako gotovo sve gore navedeno svrstali pod taj pojam. Srećom to još uvijek ne činimo, ali smo na dobrom putu da počnemo.
Najnoviji otkriveni slučaj tzv. elitne prostitucije nam daje dosta povoda za razmišljenje o tome što prostitucija jest a što nije i treba li uopće nešto od toga sankcionirati. Pošto je država ta koja sankcionira putem zakona i svog represivnog aparata, razmišljanje je to upravo o pitanjima iz uvoda, dakle koliko duboko se država ima pravo i uopće treba miješati u područje ljudske seksualnosti. Mišljenja sam da negdje treba povući crtu, odnosno odrediti jasnu granicu.
Osobno smatram da ju ne treba dugo tražiti, odnosno da je već postavljena postojećim međunarodnim dokumentima koji reguliraju ljudska prava. Pošto je uz pravo na život upravo sloboda jedno od osnovnih, kriminalizirati treba sve što to dvoje ugrožava. Znači, u kontekstu teme, jedino što treba kriminalizirati i sankcionirati je ono što se događa protivno volji sudionika. Ukoliko se primanje i davanje odvija svjesno i s voljom, mišljenja sam da onda nema prostora za miješanje države. Ukoliko nema volje, odnosno radi se o prinudi bilo koje vrste, država mora reagirati. Složimo li se s takvim pristupom, represivni aparat se treba baviti isključivo slučajevima ugrožavanja slobode, odnosno prisile bilo pružatelja bilo primatelja usluga.
Pitanje novca treba promatrati svugdje u istom kontekstu. Ako je država već odlučila uzimati određeni dio od većine transakcija, prostitucija ne bi ni smjela nit trebala biti izuzetak. Siguran sam da bi sudionici najnovijeg "skandala" radije pristali plaćati postotak državi, bez obzira da li bi obveznik uplate bio primatelj ili davatelj usluge, u zamjenu da ih se ne razvlači po medijima i ne izvrgava nepotrebnom sramoćenju.
Bilo bi dobro raspraviti, pogotovo s onima koji ustraju na općoj zabrani prostitucije, o tome kolika je onda odgovornost za navođenje na prostituciju pojedinih medija koji prate i reklamiraju tzv. "celebrity world" ali i države za prisiljavanje na prostituciju time što ne omogućava svima jednake šanse za dostojan život. Svoditi problem prostitucije samo na prostitutku i klijenta, a pogotovo sada samo na tzv. posvuduše i bogate klijente iz javnog života je licemjerno. Rekao bih da je u tom svijetu prave prostitucije čak jako malo i da se treba daleko više posvetiti onoj koja se ne odvija pod svjetlima reflektora.
//Tekst je u potpunosti prenesen s portala Pollitika.com
