Menu
//tekst je u potpunosti prenesen s portala Pollitika.com
Ponovno frka u krugovima visokog obrazovanja. Profesori, asistenti, znanstveni novaci ne znaju hoće li raditi ili će biti u štrajku pa sukladno tome ne znaju ni da li da rezerviraju još i onih 7 dana polupansiona za dvoje...
S druge strane, studenti ne znaju hoće li biti ispitnih rokova i što je još gore, bio odgovor da ili ne, ne znaju treba li im zbog toga pasti kamen sa srca ili zastati knedla u grlu. Također, nije ni Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa lako - neizvjesno je ima li njihov zakonski prijedlog prođu u Saboru. Naime, preko noći je strpalo tek jednog zastupnika u pritvor, narušilo tu krhku lakoću izglasavanja i - BAM! - eto još jednog upitnika nad glavom ministra Fuchsa i prethodno spomenutih aktivnih i pasivnih aktera ove sapunice.
Da je nešto trulo u državi Hrvatskoj, to se odavna zna. Da je dio te truleži i obrazovni sustav, osobito onaj "visoki" segment, i to je odavno poznato. I ne mislim pri tome ni na indexe ni na saginjanja; uvijek je bilo i korumpiranih i starih prdonja (ono što je bitno je da to ne postane rašireno, prihvaćeno, pravilo). Problem je ako sve šljaka baš onako kako je zamišljeno, a na kraju ništa ne valja.
I tako, u toj truleži, u sveopćim problemima u kojima se hrvatsko društvo nalazi, pri čemu ne mislim na ovu svjetsku gospodarsku krizu (koja je, btw, cijelom svijetu već rekla "adio" osim nama (ne znam zašto - možda zbog našeg plavog mora, možda zbog krajolika - tko bi ga znao!?)), dolaze promjene. S obzirom na probleme u gospodarstvu, u nedostatku perspektive, u ljudskim potencijalima za koje se ispostavlja da baš i niiisu tako potencijalni, dolaze promjene. Naivčina bi pomislila da se radi možda o usklađivanju programa sa trenutnim potrebama, optimistična naivčina mislila bi da se radi o usklađivanju programa sa budućim potrebama, sa svjetskim napretkom, netko treći mislio bi možda da se radi tek o pukom zaokretu u pristupu učeniku, studentu, spužvi.
Ma kakvi, i ovaj put priča se svodi na lovu.
Autonomija sveučilišta (priznajte, pojam zvuči približno jednako moćno kao "Tisuće") najžešće je dirnuta kada joj se dirne u novčanik. Na što se priča svodi - problematiku tko nosi lisnicu, tko je gospodar tekućeg računa, tko zna PIN žirca.
Koliko god da je činjenica da je autonomija sveučilišta pogođena idejom da glavne funkcije budu (zaista) političke dužnosti (dakle, leno vladajuće stranke), koliko god da rečeno zaista predstavlja žestoki udar na stoljetnu autonomiju sveučilišta, ono što mene osobno žalosti je što se upravo pokazalo kako je jedino što može izmusti nekakvu suvislu reakciju Akademske Zajednice posezanje u financijsku autonomiju. Nažalost, nikad nismo vidjeli niti ćemo vidjeti da se koplja lome oko studijskog programa, da se koplja lome oko pristupa studentima, da se koplja lome oko načina postizanja bolje kvalitete studija. Ne, to su one mlake teme oko kojih postoji konsenzus - status quo ili svakome po volji. To je onaj dio koji je uvijek u pozadini, irelevantan, klizan. Nikada nije i nikada neće biti vruća tema jedna lekcija, pa čak niti jedan kolegij ili ne daj bože jedan studijski program. To ipak nije tako bitno jer oni ljudi koji su tamo nemaju previše izbora - uzmi ili ostavi.
U svakom slučaju, ovaj bunt sveučilištaraca koji će se očito pokazati (pitanje je jedino u kojem opsegu i kojem intenzitetu) možda je dobra pokazna vježba da energije ipak ima i da se na politiku može utjecati. S druge strane, sveučilišta, fakulteti, katedre, u sljedećoj će fazi pokazati da li je zaista pravna osobnost i novčanik jedino što ih pokreće ili ipak imaju dovoljno strasti, volje, elana pokazati zube i na pitanjima zbog kojih su zaista tamo - obrazovanja za budućnost, za praksu, za napredak.
