Menu
Francuski javni dug nastavlja rasti i približava se razini od 120 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP), dok slabašan gospodarski rast i rastući troškovi zaduživanja dodatno otežavaju pokušaje stabilizacije državnih financija.
Prema posljednjim službenim podacima francuskog statističkog ureda INSEE, javni dug na kraju drugog tromjesečja 2026. iznosio je 3.595,5 milijardi eura, odnosno 119 posto BDP-a. U odnosu na prethodno tromjesečje povećao se za gotovo 60 milijardi eura, dok je na kraju prošle godine iznosio 115,7 posto BDP-a.
Najnovije upozorenje stiglo je početkom studenoga od francuskog Visokog vijeća za javne financije, neovisnog tijela koje ocjenjuje vjerodostojnost vladinih gospodarskih i proračunskih projekcija. Vijeće očekuje da će javni dug do kraja 2026. dosegnuti 119,4 posto BDP-a, što predstavlja povećanje od 3,7 postotnih bodova u samo godinu dana.
Istodobno, francuska vlada predviđa proračunski deficit od 5,4 posto BDP-a, znatno iznad granice od tri posto propisane fiskalnim pravilima Europske unije. Vijeće upozorava da bi ostvarenje tog cilja moglo biti dodatno otežano zbog rasta troškova kamata i slabijih gospodarskih kretanja.
Financijski problemi Francuske sve više privlače pozornost američkih ekonomista, koji u njima prepoznaju moguće upozorenje za Sjedinjene Američke Države.
Kako piše Fortune, Heather Long, glavna ekonomistica američke financijske institucije Navy Federal Credit Union, smatra da bi društveni nemiri u Francuskoj mogli biti nagovještaj sličnih problema u SAD-u, posebice ako rast javnog duga nastavi povećavati pritisak na državne financije.
Govoreći na skupu koji je organizirao američki Bipartisan Policy Center, Long je istaknula nekoliko važnih razlika između dvaju gospodarstava.
Prema njezinoj usporedbi, američki savezni dug koji drže ulagači i drugi vjerovnici iznosi približno 100 posto BDP-a, dok je ukupni francuski javni dug dosegnuo oko 120 posto. Pritom američko gospodarstvo raste po stopi nešto višoj od dva posto, dok je francuski gospodarski rast znatno sporiji, na razini od približno 0,5 posto.
Iako ove dvije mjere duga nisu potpuno metodološki usporedive, razlika u gospodarskom rastu važna je za sposobnost država da dugoročno upravljaju svojim obvezama.
Brži gospodarski rast omogućuje povećavanje poreznih prihoda i olakšava smanjivanje udjela duga u BDP-u. Nasuprot tome, gospodarstva koja stagniraju teže podnose visoku zaduženost, osobito u razdobljima povišenih kamatnih stopa.
Long smatra da SAD još uvijek ima više prostora za prilagodbu javnih financija nego Francuska, ali upozorava da taj prostor nije neograničen.
Prema podacima Zajedničkog gospodarskog odbora američkog Kongresa, ukupni savezni dug SAD-a početkom studenoga dosegnuo je 40,55 bilijuna dolara, što je povećanje od približno 2,46 bilijuna dolara u odnosu na godinu ranije.
Jedan od najvećih izazova za francusku vladu predstavlja visoko porezno opterećenje, koje ograničava mogućnost povećavanja državnih prihoda bez dodatnog pritiska na građane i poduzeća.
Prema podacima Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), porezni klin u Francuskoj iznosi 47,2 posto, dok je u SAD-u približno 30 posto.
Porezni klin predstavlja razliku između ukupnog troška rada koji snosi poslodavac i neto plaće koju prima zaposlenik, a uključuje porez na dohodak i obvezne doprinose.
Visoko opterećenje rada znači da Francuska ima ograničen prostor za dodatno povećavanje poreza bez mogućih negativnih posljedica za zapošljavanje, potrošnju i konkurentnost gospodarstva.
U SAD-u je porezno opterećenje rada osjetno niže, što tamošnjim vlastima barem teoretski ostavlja više prostora za povećavanje proračunskih prihoda.
No takve mjere politički su osjetljive u obje zemlje. Povećavanje poreza može izazvati nezadovoljstvo građana i poslovnog sektora, dok smanjivanje državne potrošnje često podrazumijeva ograničavanje javnih usluga ili socijalnih prava.
Francuski fiskalni problemi posljednjih su mjeseci dodatno došli u središte pozornosti zbog prosvjeda i društvenih nemira.
Prosvjedi su započeli nezadovoljstvom učenika stanjem u javnom obrazovanju, uključujući nedostatak nastavnika i loše uvjete u školama, a potom su se proširili na pitanja troškova života, mogućnosti zapošljavanja i kvalitete javnih usluga.
Posebnu pozornost ekonomista privukla je izražena prisutnost mladih, koji sve otvorenije upozoravaju na pogoršanje svojih gospodarskih izgleda.
Long smatra da upravo nezadovoljstvo mlađih generacija predstavlja jedno od važnijih upozorenja za američko društvo.
U tom kontekstu spominje sve izraženije razlike između skupina stanovništva koje gospodarski napreduju i onih čiji prihodi i životni standard stagniraju.
Riječ je o pojavi koju ekonomisti nazivaju gospodarstvom u obliku slova K. Takav razvoj podrazumijeva da pojedini dijelovi stanovništva ostvaruju rast prihoda i vrijednosti imovine, dok drugi zaostaju unatoč ukupnom gospodarskom rastu.
Uz razlike među dohodovnim skupinama, sve važnije postaje i pitanje međugeneracijske nejednakosti, odnosno raspodjele gospodarskih koristi i troškova između mlađih i starijih generacija.
Na dugoročne posljedice rasta javnog duga upozorio je i Phillip Swagel, direktor američkog Kongresnog ureda za proračun (CBO), neovisne institucije koja analizira savezni proračun i gospodarske učinke fiskalne politike.
Swagel ističe da odgađanje odluka o smanjivanju proračunskog deficita otvara pitanje pravedne raspodjele budućih troškova između generacija.
Što vlade dulje odgađaju fiskalne prilagodbe, to je veća mogućnost da će njihov teret pasti na mlađe generacije, koje će se u budućnosti suočiti s višim porezima, manjom javnom potrošnjom ili kombinacijom tih mjera.
Istodobno, rastuće kamate dodatno povećavaju troškove servisiranja postojećeg duga.
To znači da sve veći dio državnih prihoda može odlaziti na plaćanje kamata, umjesto na financiranje obrazovanja, zdravstva, infrastrukture i drugih javnih potreba.
Francusko Visoko vijeće za javne financije upozorilo je da povećani troškovi kamata već predstavljaju jedan od razloga pogoršanja proračunskih izgleda zemlje.
Takva situacija posebno je nepovoljna za gospodarstva sa slabim rastom, jer istodobno povećava rashode i otežava rast prihoda potrebnih za stabilizaciju javnog duga.
Francuska se tako suočava s nekoliko međusobno povezanih izazova: visokim javnim dugom, velikim proračunskim deficitom, slabim gospodarskim rastom i nezadovoljstvom građana zbog životnog standarda.
Prostor za fiskalne prilagodbe dodatno je ograničen visokim poreznim opterećenjem i političkim otporom smanjivanju javne potrošnje.
Sjedinjene Američke Države trenutačno imaju snažniji gospodarski rast i drukčiju strukturu javnih financija, no kontinuirano povećavanje saveznog duga otvara slična dugoročna pitanja.
Ekonomisti pritom ne tvrde da je američka dužnička kriza neizbježna niti da će se francuski scenarij nužno ponoviti u SAD-u. Njihovo je upozorenje ponajprije usmjereno na posljedice dugotrajnog odgađanja proračunskih reformi.
Francuski primjer pokazuje koliko se mogućnosti gospodarske politike mogu suziti kada visoku zaduženost prate slab rast, rastuće kamate i društveno nezadovoljstvo.
Za obje zemlje ključno pitanje ostaje kako usporiti rast javnog duga, a pritom izbjeći mjere koje bi dodatno oslabile gospodarstvo i životni standard građana.
