Internet je stvoren s manjkavostima. No, da nije bio takav vjerojatno ne bi postao najveći svjetski fenomen kao što jest.

 

U trenutku stvaranja sustav je mogao podržati do 4,3 milijarde uređaja

Kada se internet prvi put pojavio, Vint Cerf, današnji potpredsjednik Googlea, zapravo nije ostavio dovoljno prostora za rukovanje svim uređajima koji će s vremenom biti povezani na internet. Ono što je još više zabrinjavajuće je to da on i njegovi suradnici u mrežu nisu ugradili način da zaštite podatke koji su preneseni putem njega.

Nedostatak prostora na internetu povezan je i sa sustavom adresiranja koji je Cerf stvorio gdje svaki uređaj izravno povezan na internet mora imati jedinstvenu brojčanu adresu. Kada  je Cerf pokrenuo internet, on je imao 32-bitni sustav adresiranja, što znači da je mogao podržati do 4,3 milijarde uređaja. Kada je davne 1970. godine dizajnirao cijeli sustav  to se i činilo kao izrazito velik broj. „Ono što je važno naglasiti je to da je taj broj bio veći od broja cijele populacije na Zemlji.“, izjavio je Cerf.

No, nakon što je internet u 1990-ima i ranim 2000-im doživio svoj procvat i sve više računala i drugih uređaja se povezivalo na mrežu postalo je vrlo jasno da 4,3 milijarde adresa nije ni približno dovoljno.
Cerf i drugi stručnjaci relativno su brzo shvatili potrebu za ažuriranjem internetskih protokola kako bi se veći broj uređaja mogao povezivati na mrežu.

 

Prenesene podatke lako je mogao čitati bilo tko s pristupom internetu

Sigurnost je, također, nešto što je promaknulo Cerfu prilikom stvaranja interneta. Prenesene podatke uglavnom potencijalno mogu pročitati svi koji imaju pristup internetskoj mreži, a mreža nije imala ugrađenu mogućnost provjere korisnika ili uređaja

Čak i danas, neki od podataka se prenose javno što hakerima „raj u online svijetu“. Također, autentifikacija korisnika i dalje ostaje problem, a lozinke koje korisnici koriste za pristup različitim web stranicama su ugrožene pa je pristup brojnim osjetljiim podacima hakerima sve dostupniji.

Jedna od najkorištenijih sigurnosnih metoda na internetu je RSA algoritam – jedan od prvih javnih kriptografskih sustava razvijen  1977. godine.

Ono što Cerf i danas smatra je to da ne bi bila dobra stvar uključiti sigurnost na internetu prije nego što ga se plasiralo jer su većina korisnika bili studenti koji nisu uvijek baš „disciplinirani“ posebno kada je riječ o pamćenju lozinki koje postavljaju, izjavio je Cerf.

„No, pitanje sigurnosti na internetu ipak je bilo uvelike jednostavnije za riješiti nego što je to bilo stvaranje dodatnog prostora. Bilo je relativno lako dodati javnu kriptografiju  putem različitih usluga i značajki, a neke su široko korištene i danas, poput HTTPS-ova (HyperText Transfer Protocol Secure).“, rekao je Cerf.

Ostale sigurnosne značajke kasnije su također  nadodane, kao što su sustavi za autentifikaciju s dva faktora, koja obično od korisnika zahtijeva unošenje nasumično generiranog koda odnosno lozinke kako bi se prijavili na određenu web stranicu.

Sigurnost se i naknadno može vrlo jednostavno ugraditi u sustav, zaključio je Cerf.